visegradlive
SMD Network
visegrad24

Dobrodosli na Forum Gornjeg Podrinja! Da bi ste mogli videti sve delove Foruma, prijavite se ili se registrujte   Mozete znatno ustedeti vreme registracije ako koristite sistem za prijavu pomocu Vaseg Facebook naloga. Pritiskom na dugme sistem ce Vam automatski registrovati novi nalog na forumu sa Vasim podacima sa Facebook-a.
Google Translation Bar
Odgovori 
 
Ocena Teme:
  • 2 Glasova - 5 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Kolumne:)
Autor Poruka
seljak Nije na vezi
Povremen
*

Poruka: 23
Pridružen: Sep 2011
Ugled: 0
Zahvalio se: 1
2 zahvalnica u 2 poruka
Poruka: #61
RE: Kolumne:)
Vi gospodine Jankoviću po onom što ste do sada napisali često demantujete sami sebe,i što je najsmješnije napadate zapravo one koji vas danas plaćaju da pišete to što pišete.Meni lično čitajući vaše tekstove nameće se zaključak da vas naručioci plaćaju po dužini objavljenog teksta pa otuda mnoge nebuloze u onom što ste napisali.A kad bi malo bolje analizirali to što ste napisali nameće se i logičan zaključak da suse kurvaluci,nepotizam,kriminal....zajedno sa ugovorom koji ste sami sa sobom potpisali dešavali upravo za vrijeme vladavine političke opcije koja vas je imenovala direktorom Centra za kulturu.Trebali da podsjetim,Agrokombinat,Sladara,Roteks.....i citiram vaš tekst:
„Zna se čija su se čeljad ku*vala sa SFOR-om. Za pare, naravno. Ako imate
ikakvog načina da zavirite u bazu podataka vojne
kontra-obavještajne službe, učinite to. Mnogi "ugledni
građani" kad bi pročitali šta su im djeca radila noću ne da
više ne bi parali nebo nosom kad hodaju gradom, nego bi, od
stida, na posao išli pored Rakitnice, da ih niko ne vidi. Zna
se ko je sve svoje zaposlio na budžet kao i to čiji niko ne
može ni da "primiriše" budžetske prinadležnosti. Samo dok
jedno jutro u opštini ili u javnom preduzeću osvane zaposlena
krava tog-i-tog prezimena jer su im svi ostali već zaposleni
na budžet. Zna se i ko je šlepere filtera u ratu krčmio i
rastaljivao sa predsjednikom udruženja poljoprivrednika jednog
okruga u Vojvodini.“
Molim vas gospopdine Jankoviću vi objasnite u kom se periodu ovo dešavalo pod čijom vlašću i tako to i tako to..
13-04-2012 11:31 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
GENERALNI SPONZOR:
TIHOMIR KLISURA

(PERTH AUSTRALIA)
opstinarogatica
visegradlive
Komunista Nije na vezi
Povremen
*

Poruka: 25
Pridružen: Sep 2011
Ugled: 0
Zahvalio se: 0
0 zahvalnica u 0 poruka
Poruka: #62
RE: Kolumne:)
Zoran Janković je napisao:
"Da je tako dokaz je i što je načelnik Radomir Jovičić pozivao sudije na raport i tražio od njih da mu objasne kako to da su presudili protiv opštine."
Mislim da je ovo vrlo ozbiljna tvrdnja i da zahtjeva i ozbiljnu istragu.Pozivam javnog tužioca da utvrdi sledeće:
-da li je načelnik Radomir Jovičić pozivao sudije na raport i koje
-da li su se sudije odazvale na raport a ako nisu zašto slučaj nisu prijavile obzirom da je krivično dijelo
-ako u ovom ima istine da se krivci prijave i sudski procesuiraju
13-04-2012 11:55 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #63
RE: Kolumne:)
Slažem se.
I sam sam očekivao da će tužilaštvo reagovati na moje napise i, po službenoj dužnosti, provjeriti navode.
Pošto je cio naš društveni sistem užasno devijantan to se nije dogodilo. Sve institucije koje bi trebalo da služe stanovništvu, u stvari, služe vladajućoj SNSD MD oligarhiji. Ni pravosudni sistem, nažalost, nije izuzetak od tog pravila!
13-04-2012 06:29 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #64
RE: Kolumne:)
DISKRIMINACIJA, PRIČA DRUGA!
(puuuuuu, smradovi političarski)

Saga o nepotizmu i političkoj diskriminaciji u Rogatici ispisuje se svakodnevno. Sama. Ne ispisujem je ja. Ispisuju je političari na vlasti. Ja je samo bilježim; oslovljavam život, rekao bi moj dragi drugar, pisac Nedeljko Žugić; omrčim hartiju istinom, rekao bi moj dragi poznanik, pisac Petar Aškraba Zagorski.
Ja sam samo hroničar nepotizma i političke diskriminacije. Autori su Opareni Radomiri, Kilavi Radovani, Bezbrkati Miloradi, Upišani Milani, Drslobodani i ostali .ani! Svi usr.! Po ljudskim kvalitetima. Pročitajte tekst do kraja pa ćete vidjeti zašto to kažem.
Ja upravo i pišem suštinu a ne formu. Jer bit, suština ili esencija (grč: ουσια ousia, lat: essentia) je osnovno svojstvo nekog bića ili pojave kojim se mogu objasniti razna posebna i složena pojavna zbivanja. Dok je forma izgled, lik, oblim, figura… Esencija rogatičkog nepotizma jeste baš to što nam formom „premazuju“ suštinu. Slažu nam da će završavati narodne poslove, mi ih izaberemo, oni onda „brste“ nemilice; pa im i to malo nego i djecu svoju hoće da namjeste i obezbijede do kraja života (nemojte mi samo reći da ne znate da je načelnik Rale Jovičić svoga sina zaposlio u „Elektrodistribuciju“ u Lukavici, jer vam neću povjerovati)!
Poštovani „ponekad ovdje“ kažeš da su ruke tvoje djece žuljevite. Vjerujem ti. Uvijek apriori vjerujem ljudima. Prestajem im vjerovati tek ako ih u laži uhvatim. Time si me ponukao da i ja napišem par rečenica o svojoj djeci. Ali to će, nažalost, ponovo biti priča o diskriminaciji. Strašnoj diskriminaciji. Tužna priča. Pretužna. Čak me i više boli nego diskriminacija moje malenkosti.
Naime, starija mi kćerka je, za nepunih dvadeset godina života, nakupila dosta prefiksa „prva“ u Rogatici. Prva se plasirala u finale izbora „Miss Republike Srpske! Prva je, u istoriji Rogatice, učestvovala na internacionalnom izboru „Fashion TV modela“; tu je dobila ekskluzivni ugovor sa „ABC models“, vodećom BiH modnom agencijom. Prokrstarila je dosta i evropskih i vanevropskih modnih pisti, a u BiH se ništa bitnije u oblasti mode ne dešava a da je ne zovu. Posljednji nastup imala je na nedavnom, ovogodišnjem „Fashion weeku“ u Sarajevu. (pokušaću ovom postu dodati par njenih fotografija). Na sve to je prvi rogatički student Američkog univerziteta u BiH.
Na svojoj maturskoj večeri nosila je haljinu specijalno kreiranu za nju i za tu priliku, od strane jedne afirmisane sarajevske modne kreatorke. „Zvanična web stranica svih građana Rogatice rogatica.rs“ donijela je tekst o toj maturi. Spominjana su tamo koječija djeca kojima su najjači atributi bili „član KUD-a“, „trenira odbojku“ i tome slično, a o mom djetetu ni jedne jedine riječi.
Da utvrdimo gradivo: na rogatičkoj maturi fashion TV model nosila je firmiranu kreaciju; rogatica.rs je pisala tekst o toj maturi i o nečijoj djeci čija je najjača referenca to što treniraju nešto u lokalnim sportskim klubovima, ili su čak nekad kratko trenirali, a međunarodni fashion TV model u specijalnoj kreaciji nije ni spomenut!!! Samo zato što je moja kćerka!!! Ima li ružnije, poganije, neljudskije, ljigavije diskriminacije nego diskriminisati nečijeg dijeteta samo zato jer mu otac piše istinu!? Puuuuuu, smradovi političarski!!! JVM rekao bi vaš „Gebels“ Rajko Vasić! Ako vam moja djeca i ja ikad i oprostimo – Bog neće nikad. A Boga ima!
Isto to dijete, samo par dana nakon što se vratila sa Azijske turneje, teli sa mnom kravu. Tele krupno i prijeti opasnost i po njega i po kravu. Vežem mu prednje noge konopcem i vučem iz sve snage.
Moja kćerka, fashion TV model, vuče golim rukama, kako to naš narod kaže „kravlji vodopust“ u jednu stranu, moja supruga, diplomirani ekonomista, vuče u drugu stranu; moja malenkost sa prefiksima i ispred i iza imena, tegli svom snagom. Prolazi čelo, još samo da ne zastane na slabinama… Uspjevamo. Tele živo. Krava dobro: Spašeni su. Kćerka prvo povraća iz sve snage, onda plače. Ponovo iz sve snage. Plače od sreće. Grli tele, onako ljigavo i umazano i cijeli dan provodi sa njim, sve dok ga na noge nije podigla. Kaže da joj je to jedno od najljepših životnih iskustava.
A rogatički političari-urednici stranice „rogatica.rs“ diskriminišu je i prave se da ona ne postoji samo zato jer je moja kćerka!
Ovih dana odjaviće boravište u Rogatici. Ima ona gdje živjeti. Preci su joj naradili a Bog dao. I nikad za nikad više neće biti stanovnik ovog grada. To joj je očev amanet.
I meni je moj pokojni otac ovako govorio: „Dijete moje drago, jednog te imam, od zakletve. Volim da si uz mene nego da mi daju sve moje da bude što očima vidim. Ali Bog te je dao takvog da umiješ pisati a dlake na jeziku nemaš. Idi gdje god znaš samo se u Rogaticu ne vraćaj. Ne znaš ti njih j…e ti m…u, kadli-tadli, ako ikad imalo glavu izdigneš iznad njihovih“! Ne poslušah oca; grdno pogriješih!
Političari iz trenutne vladajuće garniture u Rogatici: kad sve saberem i oduzmem – JVM svima redom!

Zoran Janković
16-04-2012 04:53 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #65
RE: Kolumne:)
Definicija Rogatice: nepotizam, politička diskriminacija i zloupotreba položaja

Piše: Zoran Janković

Ako bismo pokušali najmanjim brojem riječi definisati vladavinu SNSD-a (i njegovih trabanata) u Republici Srpskoj, onda se nikako ne bi mogle izostaviti sljedeće kvalifikacije: nepotizam, politička diskriminacija, zloupotreba položaja… Mislim da je u njima sublimirano zlo koje je od najvećeg broja stanovnika načinilo puku sirotinju, a od vrlo malog broja političara trule bogataše.
U malim sredinama, koje su i prije ove posljednje politič(ars)ke pošasti bile presiromašne, devijacije i anomalije sistema postale su zakonitosti, a lokalni političari apsolutni posjednici svojih feuda. I života i smrti ljudi u njima. Ovo je priča iz Rogatice, ali bi mogla biti i iz bilo koje druge „republikosrpske rogatice“.
Dojčilo Vasiljević siva je eminencija Socijalističke partije u Rogatici. Zbog nedostatka ličnog obrazovanja za predsjednika OO SP „poturio“ je svoju suprugu Milosavu Vasiljević. Za ovaj politički angažman od Petra (od strane rogatičkih boraca zvanog „Pinokio“) Đokića Milosavljevica je nagrađena radnim mjestom upravnice rogatičke pošte. Po zanimanju je profesorica nečega.
Dojčilo je, inače, i vlasnik onog kreštavog glasa koji svaki put kad je Pero Đokić gost u nekoj tv kontakt-emisiji zove i gramatički neispravnim rečenicama, ali zato smisaonim hvalospjevima, klanja mu se sve do crne zemlje. Onako ružno-ulizivački, poltronsko-podrepaški, nedostojno-čankolizački. Otprilike ovako: „Hvala Vam, gospodine predsjedniče, što ste nam asfaltirali put do Seljana (kako to Perica da asfaltira lokalne puteve, molim vas!?); hvala Vam za sve što činite za Rogaticu (valjda što je rogatičke borce ostavio i bez ono malo crkavice koju su primali prije „Pinokijevog“ ministrovanja); hvala Vam u ime moje porodice (e, to je već potpuno, potpuno, potpuno jasno); hvala Vam u ime svih građana Rogatice (potpuno nejasno! Hvala – za šta!?)… i sve tako Dojčo blagosilja ministra Petra Đokića. Zašto li ga blagosilja? Lako je odgonetnuti.
Dojčilo i njegova stranka imaju čak i nekoliko članova SP Rogatica koji se ne prezivaju Vasiljević. Ali glavnu riječ vodi isključivo njegova porodica (da li vas ovakva organizacija podsjeća na neki drugi, nepolitički vid organizovanja? U Italiji mnogo prisutan?) Da bi Milosava, Dojčilova žena, koja je pored toga što je upravnica pošte još i „narodna“ odbornica, dizala ruku u SO Rogatica kad joj to kaže načelnik opštine Rale Jovičić, socijalisti su dobili i mjesto direktora Turističke organizacije. Za nagradu. Tu je Dojčilo „turio“ Nebojšu Golića. Bilo je to dovoljno kadrovanja van porodice Vasiljević. Zato je Dojčilo odlučio da na mjesto predsjednice Upravnog odbora Turističke organizacije Rogatica postavi, ni manje ni više nego – svoju rođenu kćerku. Uprkos tome što druga dva člana Upravnog odbora imaju završene fakultete, a jedan od njih čak ima dvije fakultetske diplome, za predsjednika Upravnog odbora imenovana je svršena srednjoškolka, po zanimanju kćerka Dojčila Vasiljevića.
Da pokušamo rezimirati: kćerka Dojčila Vasiljevića, svršena srednjoškolka a predsjednica Upravnog odbora Turističke organizacije Rogatica, i direktor Turističke organizacije Rogatica Nebojša Golić, koji su funkcije dobili na poklon od svoje SP (a ona od SNSD za ruku koju Milosava, Dojčilova žena, diže u SO Rogatica), da bi se revanširali tati i upravniku iz sjene rogatičkom Socijalističkom partijom, od novca poreskih obveznika Dojčilu Vasiljeviću dodijelili su 1.400 KM pod izgovorom da su to pare za „razvoj seoskog turizma“. Da bi sve to „zabašurli“ umotali su u oblandu implementacije nekog izmišljenog projekta i dali isti iznos za još četiri seoska domaćinstva.
Koliko je osiona vladajuća garnitura govori i činjenica da su akteri vijest o ovome „mrtvi-hladni“, kao da rade najnormalniju i najzakonitiju stvar na svijetu, pustili na svojoj novinskoj agenciji „Srna“; kao da izvan njihovih krugova nema nikoga sposobnog da sabere dva i dva.
Istina je, pare o kojima se ovdje radi zaista jesu male. Čak neznatne. Ali su nepotizam, politička diskriminacija i zloupotrebe vlasti – do neba veliki. Zamislite samo koliko ovakvih „zakonitih projekata“ se svakodnevno realizuje, a da nikad neće dospjeti u javnost. Ima li žive institucije javnog tužioca i persone javnog tužioca, sa dovoljno lične hrabrosti, da reaguje na ove i ovakve nezakonitosti? Kršenje zakona u Rogatici postalo je svakodnevno i tako flagrantno da se čovjek može okrenuti na četiri strane svijeta i reči: „Sve ovo je nezakonito!“ I pogriješio ne bi!
Ovaj slučaj osvijetljen je „reflektorima javnosti“ samo zato što je vijest došla do novinara koji odlično poznaje lokalni milje i aktere događaja. Inače je, formalno-pravno gledano, „sve po zakonu“! Kao stambeni kvadrati bivšeg federalnog premijera Nedžada Brankovića. A kad smo kod njega mogli bi citirati još jednu njegovu „pametnu“: „kad ste me izabrali, sad me trpite četiri godine“! Samo što njega njegov narod istrpio nije; smijenio ga je! A mi, šta čekamo!?
20-04-2012 06:31 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #66
RE: Kolumne:)
VJERUJETE LI SVOJIM OČIMA ILI „ROGATICA.RS“

Piše: Zoran Janković

Vjerovatno svi znate onaj vic kad je Mujo varao Fatu, pa njoj to komšinica ispričala.
Mujo je odgovorio ovako:
- Da li ti vjeruješ komšinici ili meni!?
Kad je Fati njena sestra ispričala da je Muju vidjela sa švalerkom Mujo je odgovorio:
- Vjeruješ li ti svojoj sestri ili meni!?
Kad ga je Fata vidjela svojim očima i zahtijevala objašnjenje, Mujo se prenerazio:
- Pa, dobro, Fato, je li ti vjeruješ svojim očima ili meni!?
(Prihvatam da sam ovaj način započinjanja teksta pozajmio od poznatijeg kolege Borisa Dežulovića)

Znam da je vic star, ali on mi je bio prva asocijacija kad sam na „rogatica.rs“ pročitao tekst „Iz zime sa novom dobiti“ koji počinje ovako: „Šumsko gazdinstvo „Sjemeć“ koje je prošle godine bilo najuspješnije u Javnom preduzeću „Šume Republike Srpske“… „ itd. itd.
Da bih pojasnio o čemu se ovdje radi moraću napraviti malo novinarskog „backroaunda“; Vratiću se unazad pa ću vam hronološki poređati stvari.

-Krajem 2011. godine u Rogatici je održana tematska sjednica Vlade RS sa temom rada JP „Šume Republike Srpske“. Tada sam pisao da je razlog cijele ove političke ujdurme promovisanje Milorada Jagodića, direktora Š.G. „Sjemeć“ Rogatica, kao budućeg načelničkog kandidata (SNSD-ovog a čijeg bi drugog kad je lično Željka Dragičević „potegnula“ čak iz Banje Luke u Rogaticu da ga podrži). Priznajem da nisam imao „tvrdu“ informaciju o tome, ali da sam izvršio kvalitativnu analizu niza prethodnih i ovog događaja i, na osnovu nje, anticipirao dalji tok stvari.

- Da ne bih zamarao najširu čitalačku internet publiku, samo na forumima koji tretiraju lokalne teme, nizom tekstova dokazivao sam da je zvanična internet stranica opštine Rogatica
„rogatica.rs“ u službi vladajuće klike OO SNSD-a, i protežiranja inih političkih interesa; tvrdio sam da ovo nije medij svih Rogatičana nego jednopartijski i režimski medij. Dokazivao sam to konkretnim primjerima, metodom očiglednosti, kojom ću vam sada (nadam se) dokazati i (hipo)tezu iz naslova teksta (O tome kakvim sam sve pritiscima i pokušajima ponižavanja bio izložen zbog toga neću sada, nekom ću drugom prilikom, kad budem rezimirao svu golgotu koju sam preživio (ako je preživim) zbog disidentskog stava i otpora režimu).

- Zbog tih napisa na moju malenkost paljbu su osipali cijeli timovi politički instruisanih piskarala, uključujući kompletnu redakciju „rogatica.rs“ Ko ne vjeruje evo linka http://podrinje.in.rs/forum/showthread.php?tid=2863

- Početnu tezu o političkom SNSD-ovskom koncipiranju i uređivanju stranice koja bi trebalo da je medij svih stanovnika Rogatice, pa i moje malenkosti, dokazivao sam i na sljedeći način:
U Rogatičkom OO SNSD-u vlada strahovita politička grabež za funkcijama. U borbi ko će biti kandidat za načelnika na sljedećim izborima došlo je do cijepanja na dvije, a onda i na više frakcija, u zavisnosti koja od njih koga kandidata podržava. Ključni igrači su aktuelni načelnik opštine Radomir Jovičić i direktor šumskog gazdinstva Milorad Jagodić. Ima tu još političkih junoša čije su ambicije znatno iznad ličnih kapaciteta, ali, prema mojim informacijama, trci za kandidata mogao bi se pridružiti i predsjednik OO SNSD dr Slobodan Planinčić. „Rogatica.rs“ u svemu tome podržava isključivo Milorada Jagodića, zbog čega je, u jednom trenutku, načelnik Jovičić bio ugasio stranicu (ali ju je bio ugasio i zbog jednog-jedinog kritičko-analitički intoniranog teksta o stanju u Teritorijalnoj vatrogasnoj jedinici, koji je jedini ikad objavljen kontra vlasti). Da podržavaju Jagodića zaključio sam iz niza tekstova u kojima u superlativu pišu o Š.G. „Sjemeć“ čiji je Jagodić direktor. Kako se približavaju izbori vrijeme između tekstova o „Sjemeću“ i Miloradu Jagodiću sve se više skraćuje, a njihov rad promoviše sa sve jačim činjenicama.

- Uredništvo zvanične rogatičke internet stranice „demantovalo me je“, psovalo, ružilo, omalovažavalo, nipodaštavalo (priznajem da ni ja njima nisam ostajao dužan; staviše)… a onda su polemiku završili sljedećim riječima: „Zaključujući ovu raspravu va vjeki vjekov ,obavještavamo vas da portal rogatica.rs podržava kandidaturu gospodina Tome Puhalca za budućeg načelnika Rogatice.U toj namjeri ,u granicama svojih mogućnosti učinit će napore da gospodina Puhalca u predstojećoj kampanji afirmiše kao čestitog čovjeka i uspješnog privrednika.Kraj priče.“

- Pažnju je potrebno obratiti na sljedećih nekoliko činjenica:

1. Svi, ama baš - svi tekstovi ikada objavljeni na ovo stranici afirmišu rad lokalne vlasti. Izuzev onog jednog o rogatičkim vatrogascima zbog kojeg je stranica bila ugašena na nekoliko dana.
2. Ovaj medij je autističan: ne želi „feedback“ tj. povratnu informaciju o reakciji okoline na njihovo postojanje i rad. To je zato što njihov rad nije u stanju da izdrži stručnu kritiku.
3. Imaju namjeru da plasiraju informacije koncipirane kao nekada u listu „Komunist“ a konzumenti informacija nisu tu da misle, nego da uzmu šta im se daje, da ćute i trpe.
4. Ne radi se o novinarima-urednicima nego o političkim urednicima koji se ne libe priznati da su spremni da podrže (nije važno kojega) kandidata za načelnika. Smije li zvanična opštinska stranica podržavati bilo koga kandidata za načelnika?
5. To što kažu da će podržati SDS-ovog kandidata za načelnika samo je smiješni pokušaj da moju malenkost zavaraju i da me „skinu sa leđa“ makar dok ne prođu izbori („Zaključujući ovu raspravu va vjeki vjekov“). Jer polaze od sebe, pa rezonuju da ako su oni politički obojeni mora biti da su i svi ostali.
6. Istovremeno tvrde kako je to što sam ja, nakon analize njihovih napisa, primijetio da o Š.G. „Sjemeć“ i Miloradu Jagodiću pišu sve češće i sve žešće, moja paranoja i zavist, a onda, samo nekoliko dna nakon što su mi pokušali „zamazati oči“ i ućutkati me, na naslovnici stranice „grunu“ tekst „Iz zime sa novom dobiti“ gdje se podsjeća da je „Sjemeć“ najuspješnije preduzeće u sistemu J.P. „Šume Republike Srpske“ uprkos velikom februarskom snijegu iz zime izašao još bolji, a direktor Milorad Jagodić još spremniji i horniji za predstojeće izbore za opštinske organe vlasti i sjedanje u načelničku fotelju.

„Facta, facta, non verba“ djela, djela, a ne riječi, veli stara latinska izreka; naša djela govore o nama. Zar nismo svi mi siti ovih, što bi rekao „Fazlinović“ „3D faca: jedno misle, drugo govore, treće rade“! A onda, kao Mujo sa početka teksta, pokušavaju nas ubijediti da ne vjerujemo svojim očima nego njima.
Ovaj tekst stručna je analiza rada jednog lokalnog, režimskog medija. Zasnovan je na predočenim vam činjenicama. Pokušaj je odupiranja političkom jednoumlju i krik zdravog razuma i zdravorazumskog promišljanja pred političkom propagandom koju nam serviraju režimski mediji; serviraju nam političku propagandu pod firmom „informacija“ a sve to plaćamo mi, iz svoji probušenih i preplitkih džepova. To što se ovdje radi o lokalnom, opštinskom mediju, namjerno je urađeno, da se argumentuje tvrdnja kako je stanje identično u svim medijima u RS-u, počev od RTRS-a kao „javnog servisa“ pa završno sa najneznatnijim opštinskim medijima u najzabačnijim zabitima najistočnijeg istoga.
24-04-2012 10:30 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #67
RE: Kolumne:)
OPANČAR I SELJAK PROTIV ZULUMĆARA I IZJELICA

Piše: Zoran Janković

Šta glumite više vi? Juče ste „šljegli“ iz Gučeva, Zakoma, Zličina, Varošišta ili čega li već, opanke ste "sazuli" i sakrili u Markovića potoku, ili na Topliku, gdje vas još uvijek čekaju. Neohlađeni! Glumite „nobles“ „mon ami i mon sheri“ (ta nemojte kasti) i rugate se meni. Zašto se stidite opanaka kad vas oni, danas kad više nema plavih kombinezona, hrane hljebom? Oni i niko drugi!

Na koju od mojih kuća misliš? Obje su u najstarijim rogatičkim naseljima. Pred ovu u Ravnogorskoj ulici asfalt su, kako Ti veliš „DOVELI“ (ja sam uvijek mislio da se asfalt postavlja a ne dovodi!? Ovo „dovodi“ nešto mi „tukne“ na terminologiju populacije koje se stidiš) odmah poslije „onog“ rata. Kad su asfaltirane prve rogatičke ulice.
U Ustaničkoj, pričao mi je pokojni otac, ne pamtim ja to nisam baš toliko star, asfalt su „DOVELI“ 1969. godine. Bilo je i nekoliko zanavljanja asfaltnog sloja. Posljednje je rađeno prije par godina. Ja mnim da je to urađeno zahvaljujući činjenici što na kraju ulice žive ljudi koji se prezivaju… eh, sad ću morati da pišem slovo-po-slovo, je se radi o znamenitom rogatičkom prezimenu: J-O-V-I-Č-I-Ć-I (da ne ponavljam priču o nepotizmu, ovo je dovoljno. „Pametnom je i išaret dosta“, kaže narodna poslovica)!
Ispred stana na Mojmilu, Olimpijska ulica Sarajevo, nema asfalta. Nisu ga nikad ni „DOVELI“. Popločano je betonskom galanterijom (to su Ti, ako ne znaš, one betonske kocke ili predmeti nekog drugog oblika od kojih se sklapa mozaik). Urađeno je to 1983. godine. Nakon rata rađeno je renoviranje pločnika.
Ne znam zašto su Ti potrebne ove informacije, ali, evo, pružih Ti ih u potpunosti. Nisam ja „rogatica.rs“ pa da dezinformišem umjesto da informišem. Ovo vam je pokazna vježba kako se pruža tražena informacija; kako se u potpunosti odgovara na postavljena pitanja.
Ja sam vama postavio, prema mome brojanju, 63 pitanja i ni na jedno od njih mi niste odgovorili. A živo me zanima odgovor na pitanje: „Ko vam daje pravo da podržavate bilo kog načelničkog kandidata?
Nisam ja nikad ni izašao iz opanaka. Da Ti olakšam: ja sam seljak čo’ek. Seljačina - čak! Moji se nisu odrekli imanja zbog dječjeg doplatka, krsne slave zbog članstva u SKJ, tradicije zbog bratstva i jedinstva, rada zbog leziljebarenja… Imam 50 duluma zemlje, vikendicu i sve pomoćne objekte. Traktor i priključne mašine. „Držim“ 20 ovaca, kravu, petnaest kokošaka, svinje; orem, sijem, kopam, radim. Imam voćnjak na 12 duluma: 280 voćki desetak godina starih i stotinjak sadnica šljive „požegače“ tek zasađenih ove godine. Sve urađeno vlastitim rukama, počev od proizvodnje sadnog materijala, do iskopa i organskog đubriva u vlastitoj režiji. Eh, da, imam i 74 ruže oko vikendice, proizvedene iz reznica, opet vlastitim radom. Boga mi i znanjem. Jesenas sam to uradio, dok ste vi držali partijske sastanke i osmišljali kako da zajebete vlastiti narod i da što bolje živite na račun njegovog rada; DA VI NIŠTA NE RADITE A DA DOBRO ŽIVITE, ONI DA DOBRO RADE A LOŠE DA ŽIVE.
Ja sam, ponavljam, seljak, ako vam je baš stalo do te pežorativne terminologje. Suštinski govoreći, bez ironije – domaćin sam čo’ek. Ruke mi bolne, žuljevite i prljave, mada ih satima kiselim u vrućoj vodi; ispucala koža pa se ne da oprati. Ali mi, zato, obraz čist. U vas je sve suprotno od rečenog.
Nemoj samo, Boga ti, da ispade kako se opet hvalim, kao onomad kad sam vas, nakon što mi je i fizički prijećeno, upozorio na moje tjelesne gabarite. Ovdje sam samo iskreno odgovorio na izrugivanje mojim „opancima“. Otkrio sam vam u čemu je tajna što vas, iako ste vi vlast a ja „niko i ništa“ – ne j...m ni za suvu šljivu. Ja sam radnik čo’ek, u radu uživam, ne smrdim po partijskim sastancima kao vi, ne trošim mentalnu energiju smišljajući ili kako da prevarim potčinjene ili kako da se uvučem u analni otvor nadređenim; jer živim od svoga rada. Kad bi ste se i vi poveli za mojim primjerom, sabrali 2+2 pa počeli da radite, a prestali da palamudite, kad biste se skinuli radnom narodu sa grbače, svima bi bilo mnogo lakše. Osim vama, naravno. Pa jeste li slijepi kod očiju i gluvi kod ušiju, zar ne vidite da ste se pretvorili u najobičnije zulumćare i izjelice, zar ne vidite da od vas narod hraniti više ne može!
Šta glumite više to vi? Juče ste „šljegli“ iz Gučeva, Zakoma, Zličina, Varošita ili čega li već, opanke ste "sazuli" i sakrili u Markovića potoku, ili na Topliku gdje vas još uvijek čekaju neohlađeni. Glumite „nobles“ „mon ami i mon sheri“ (ta nemojte kasti) i rugate se meni. Zašto se stidite opanaka kad vas oni, danas kad više nema plavih kombinezona, hrane hljebom. Oni i niko drugi. Jeste li čitali Ćopićevu pripovijetku „Postidio se majke“ Popovićevu „Knjigu o Milutinu; gledali Nušićevu „Gospođu ministarku“? Probajte se identifikovati sa likovima iz pomenutih djela, koji likovi bi vama pripali? E ti vam pripadaju u mojim mislima i pisanijama. A, mišljenja sam, pripašće vam i u generacijskom sjećanju.
ROGATICA - Opština Rogatica izdvojiće oko 90.000 KM za pripremne radove za asvaltiranje tri ulice u naselju Rudo.

P.S. Kolumna je nastala kao rezultat polemike koju vam u potpunosti prenosimo sa ciljem razumijevanja konteksta u kome je napisana:

Građevinski inspektor opštine Rogatica Zdenka Čarkić rekla je Srni da će radovi biti obavljeni u ulicama Nemanjina, Carice Milice i Majke Jugovića.
Radovi obuhvataju trasiranje ulica, zemljane radove, nasipanje tampona i valjanje.
Izvođač radova, koji će početi za 15 dana, biće firma "Romanijaputevi" sa sjedištem u Sokocu.
Izvor: SRNA

Zoran Janković:
ZAR PONOVO ASVALTIRANJE U PREDIZBORNOJ GODINI?
Pa pobogu ljudi, dajte malo mašte i kreativnosti. Administrativna služba opštine Rogatica zapošljava 14 diplomiranih ekonomista. Zašto ne mijenjate dimnjake, gromobrane, oluke, ne renovirate ruine od fasada na glavnoj džadi, ne riješite slivnike da nam ulice nisu poplavljene prilikom svake malo jače kiše… zar vam tih 14 ekonomista zaista nisu u stanju osmisliti na šta da potrošite 1 milion KM „uštekan“ za ovu predizbornu godinu; zar zaista nemate ideje u šta uložiti 1 KM i dobiti glasove na izborima!?
Nemojte ni asfaltirati ulice u predizbornoj godini, nemojte matere vam, to je toliko puta već viđeno da vrijeđa i prosječnu inteligenciju!

Tupadžija:
Što ovo Jankoviću ne napisa prije negoli su pred tvoju kuću asfalt doveli.Sad kad si izašao iz opanaka sjetio si se mašte i kreativnosti.Malo sutra.
25-04-2012 10:58 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #68
RE: Kolumne:)
Priča koju nisam napisao o čovjeku koga nisam spomenuo
(Flaš Gordone ***** li ti majku)


Piše: Zoran Janković


Nikad još nisam napisao tekst o nekome a da ga uopšte ni spomenuo nisam. Da mu nisam kazao ni ime, ni prezime, ni nadimak, ni funkciju, a da svi znaju o kome govorim. Nego da pišem o sasvim drugim ljudima, a da sve kažem o tom čovjeku. A da, pri tome, napisano i nije baš zagonetka. Više je odgonetka. Ne navodim mu ni ime ni prezime jer mi je dodijalo i da čitam i da pišem o njemu. Gadno mi i da ga napišem. Eh, pa nemojte već da pogodite o kome je riječ. Da li bi vama bio interesantan takav jedan tekst-eksperiment, da li biste ga pročitali? Hajde da probamo!

Pare ljude kvare

Đavolje pare. Ne mislim ja da su one stvarno produkt nečastivog ali… možda i jesu. Ko zna. Ovo „đavolje pare“ citirao sam moju pokojnu baku. Bog da joj dušu prosti. Po njenom „kontu“ živjela je preko devedeset ljeta. Po papirima osamdeset i sedam. Kad je ona rođena nisu se đjeca nama’ u knjige upisivala, pa je malo ko znao koliko tačno ima godina. Rođendan nije datumski bilježen, nego je deskriptivno određivan; rođen/a: uz behar, uz šjetvu, uz koševinu, kad su se ovce šišale, kad se đubre izvlačilo…
Elem, nikad baka nije spomenula pare a da to nije bilo uz pridjev „đavolje“. Nikad. I nikad nije rekla, naprimjer „ljudske pare“. Ja ne znam da li je to stvarno tako. Ili nisam dovoljno pametan ili nisam dovoljno star. A mlad nisam.
Znam samo da nam je neko živote pretvorio u besmislenu trku za novcem. Za maglom koju nikad uhvatiti nećemo. Nije tačna ona seksistička: „Izađemo iz rupe, živimo za rupu, završimo u rupi“. Izmislili smo je mi, mi muškarci pokvareni. Mislim da je tačno to da i mi, i žene naše, i djeca naša, živimo (ili ne živimo) zbog para. Dok smo djeca roditeljima se najčešće obraćamo sa „daj para“; kad bi trebalo da smo ljudi trčimo da najagmimo što više novca; kad ostarimo vrijeme provodimo žaleći što, dok smo bili mladi, nismo nagrabili više love.
Stvarno, kako se što više opariti u životu?

Flaš Gordone ***** li ti majku

Može li se ikako opariti radeći. Jok, more, nema šanse. Radeći se ne može zaraditi ni za skroman život. Najskromniji. Pokazuju to i najnovija istraživanja potrošačke najlon-kese. Korpom li je zovu? Ni preživjeti se ne može tako. Preživjeti se može samo radeći a dižući kredite u nadi da će doći bolje vrijeme kad će se radeći moći i živjeti i vraćati ranije podignuti kredit da bi se preživjelo. Malo komplikovano zvuči. A i nije izvodljivo. Uzaludan trud. Mnogo sluti na put u ropstvo.
Nekad sam učio da pare imaju tri funkcije: sredstvo razmjene, jedinica za računanje i funkcija skladištenja vrijednosti, a da je gomilanje bogatstva devijacije funkcije novca. Da me koji tajkun ne tuži zbog ovog „devijacija funkcije“ za klevetu!?
Para za kamaranje na gomilu može imati samo onaj ko vara. Ne bilo kako, nego ko najbolje vara. A varati nije lako. Najbolje je, mislim, gledati ljude u oči i lagati im najnevjerovatnije stvari. One u koje ni mala djeca povjerovala ne bi. I činiti to svaki dan, u vidu profesije. Sa najvišeg mjesta najbezočnije im lagati. Godinama im pričati o avionima, kamionima, aerodromima, autoputevima… ljudi vjeruju a znaju da im čovjek laže. Ko iz polja kući. I laže im i krade im, to je uvijek išlo jedno uz drugo.
Drugar mi preporuči da na „YouTube“ pogledam bravure Milana Tarota. Da bogd’o nisam. Čovjek na osnovu najobičnijeg telefonskog poziva jednoj gledateljki odmah uspostavi dijagnozu – problemi sa zglobovima. Magija je kriva. Bacio je jedan čovjek. Zbog toga je bole i zglobovi i kičma, a ona se osjeća dosta nestabilno. Čovjek se zove Flaš Gordon. Lijek je da žena kaže: „Flaš Gordone ***** li ti majku“ šest puta. Žena ponavlja: „Flaš Gordone, ***** li ti majku, Flaš Gordone, ***** li ti majku, Flaš Gordone, ***** li ti majku… Šest puta tako. Mislim da je rekla i koji put više. Da „lijek“ bolje djeluje.
Drugoj gledateljki, samo na osnovu datuma rođenja njenog muža, „dijagnostikova“ mu probleme sa probavom. Kao lijek savjetuje da gurne (valjda sam sebi) prst u dupe, srijedom i petkom, od devet do deset. Žena tamo pažljivo zapisuje „recept“. Milan još dodaje da, pri svemu tome, mora gledati u poster repera Snup Dogi Doga. Žena ovo za prst razumije i pažljivo zapisuje, ali to sa reperom joj nije baš najjasnije. Gospođa je, sudeći po glasu, u veoma „zrelim“ godinama pa, nikad nije ni čula da se neko tako zove. Makar umjetnički.
Jedan drugar mi prepriča da je gledao jednu drugu Tarotovu emisiju u kojoj ga je gledalac nazvao i rekao mu da je lud. Na ovo mu je Milan odgovorio: „Dođi pred studio taj-i-taj u kome sam sada, ispred ćeš vidjeti moj auto te-i-te marke najbolji je i najskuplji na parkingu. E, sad ti vidi, jarane, ko je od nas dvojice lud, ti ili ja“!
Eeeee, Flaš Gordone, ***** li ti majku! Šesdeset i šest puta.
Čiča miča i gotova priča. A nije o Flaš Gordonu. Ni o Milanu Tarotu nije.
01-05-2012 12:28 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #69
RE: Kolumne:)

Tašun, tašun, tanana za našega Gorana

(reakcija na permanentno spinovanje i dezinformisanje portala „rogatica.rs“)

Piše: Zoran Janković

Poznavao sam jednog čovjek čije ime neću napisati. Da rodbini ne povrijedim uspomenu na njega. Jer život je završio tragično. A to nije ono zbog čega je spomenut ovdje. U ove retke dovelo ga je to kako je živio.
Naočit, inteligentan, duhovit, djevojke su ga prosto „pasle“. Mogao si ga sresti u Sarajevu, Beogradu, po čak i po Evropskim metropolama. Volio je muziku, društvo, fešte, sve što vole mladi.
Ali… volio se i potući. I znao. I smio. Sve dok nije naletio na jednog drugog kavgadžiju koji se pesničio bolje od njega. Mnogo bolje. Ali se nikad nije mogao pomiriti sa tim da ga, ovaj drugi, redovno „tašuna“. Čim bi došao sebi od batina ponovo bi nasrtao na istog čovjeka. Ponovo bi ga ovaj „oplavio“; „tašunao“ bi ga sve dok je pri svijesti bio. Čim bi došao sebi tučeni je opet psovao i tražio „marisanu“.
Zapamćeno je, tako, da ga je taj isti čovjek „tašunao“ tri puta za jedno veče. U istom objektu. Kad se je i četvrti put, sav u „šljivama“ i krvav, jedva dovukao do njega i tražio da se ponovo „makljaju“, tabadžija je rekao: „A budale čo’eka, pa njega ni istući ne možeš, koliko je lud!“ I nije ga više tukao. Lijepo je napustio objekat. Otišao je kući. Bilo mu mrsko više „tašunati“ kavgadžiju.
Iz teksta u tekst, iz vijesti u vijest, iz gesta u gest… mjesecima ovdje, na profesionalno-intelektualnom nivou, „tašunam“ uredništvo „rogatica.rs“ na čelu sa Goranom Mandiće. „Oplavim ih“, redovno. Skoro do gubitka svijesti. Na već spomenutom nivou „obračuna“, naravno. Ništa ne pomaže. Čim se priberu dovuku se i ponovo traže belaja. Toliki su mazohisti.
Prosto mi više degutantno da ih „maram“. Nije mi više ni interesantno. Dosadno mi. Bojim se i vama će postati dosadno, poštovani čitaoče.
Ali šta da radim kad ti „novinari“ sa svijećom traže profesionalno „tašunanje“.
Tekst „Centar za kulturu sve uspješniji“ na ovoj „informativnoj“ stranici provokacija je kojom se pokušava izazvati reakcija moje malenkosti. Da li da reagujem ili da i ja „napustim objekat?“

Pametniji, nemojte više da popuštate, molim vas

A zašto da napustim!? Zašto da popustim!? Budale i vladaju svijetom samo zato što pametniji uporno popuštaju!
Zašto na ovom portalu „rogatica.rs“, koji bi trebalo da informiše građane, već danima nema ni jedne jedine riječi o šarlahu u dječjem obdaništu? To je za naš, lokalni nivo informisanja, neobično važna informacija.
Zašto nema vijesti da ni u SNSD-u nemaju više povjerenja u svog sadašnjeg načelnika opštine; da je njegov rad negativno ocijenjen. Možda ni ta informacija nije važna? Ta nemojte kazati!
Godinama već pišem kako je Radomir Jovičić, načelnik opštine Rogatica, vrhunski inženjer elektrotehnike, osrednji čovjek i nikakav političar; kako vodi u propast opštinu, uništava njenu privredu, zapošljava samo članove SNSD-a i svoju familiju, dok apolitična omladina propada: ne mogu da se žene niti udaju, ne mogu da započnu život jer nisu članovi vladajuće oligarhije, a godine im prolaze. Tvrdim da je Raleta žestoko zahebao (i njega i nas s njim) onaj ko ga je uopšte i navratio da se politikom bavi. U oči sam mu to rekao. Odatle baštinim i moralno pravo da to i napišem. Za svo to vrijeme „rogatica.rs“ „gudi“ kako ja nisam normalan; da je Rale dobar načelnik, da vodi ispravnu politiku; a onda, šta dalje biva? Biva – TRT!
Na unutarstranačkim izborima u OO SNSD izglasaju nepovjerenje Raletu Jovičiću.
Pa ko je, gospodo, bio u pravi: vi ili moja malenkost? Šta ćemo sad kad vi tvrdite da je Rale bio loš načelnik? Kao da je građanima i meni sad neka satisfakcija što smo to znali pune četiri godine prije vas. Šta ćemo sa tim što su nam unepovrat otišle te četiri godine; što umjesto da smo grabili unaprijed skokovima leoparda mi smo išli unatrag hodom raka (da ne kažem da nam je SNSD metastazirao u lokalnoj zajednici)?
Zamislite kako se sada osjeća taj čovjek; taj Rale. Godinama mu povlađujete, aminujete mu i podržavate ga, dajete mu platu „peticu tisuća ke-ma“ za njegov „rad“ a onda, kad ste mu najpotrebniji, okrenete mu leđa! Pa kakvi ste to ljudi!? I to nauštrb koga ste mu okrenuli leđa? Okrenuli ste se ka Miloradu Jagodiću, nezvanično najbogatijem Rogatičaninu, koji svoje bogatstvo na pošten način zaradio nije. Prema mojim informacijama potkupio je čak i pojedine članove OO SNSD da glasaju da on bude kandidat za načelnika. Šta li bi tek radio kad bi se dokopao vlasti, jadna nam majka. Onako malešan i iskompleksiran. A prebogat. Kako mi prije par dana reče jedna radnica „Sjemeća“ u zrelim godinama: „U velikoj smo ti strogi, moj rođo, ’vaki teror u šumarstvu zapamćen nije kako je krme rep zavrnulo. Onaj kepec ’oće da nam dušu išćera“! A i šta će Jagodiću načelnikovanje kad je pola Rogatice već njegovo? Da kupi i ovu drugu polovinu? Vas na „rogatica.rs“ je već, pretpostavljam, pokupovao. Vas, dizače vlastitih ruku, oduvijek su kupovali dizači tuđih nogu. A ruke i noge, poznato je, idu „u paketu“.
I još o tako važnoj stvari, kao što je unutarstranačko nepovjerenje aktuelnom načelniku, na stranici koja „informiše građane“ ne objavite ni riječi. Nego pišete o „Centru za kulturu“. Kako je „bolji i bolji“. Spinujete li spinujete. A znate da sa druge strane imate čovjeka koji se komunukologijom bavi na nivou naučne spoznaje.

„Zaiskali ste evo vam ga“


E, dobro, hajdemo onda malo i o Centru za kulturu da popričamo. Po ko zna koji put. Jer ste to vi tražili. „Zaiskali ste evo vam ga“ rekli bi „Nadrealisti“. U njihova varijaciji na zadatu temu.
Mene ste ostavili bez posla zbog „prezapošljavanja“ u Centru za kulturu Rogatica. Iako ste znali da je broj zaposlenih definisan odlukom SO o osnivanju Centra a ne mojom odlukom. Poslije toga imali ste obraza da zaposlite još jedno, pa još dvoje, pa još jedno u centra za kulturu. 1+2+1=4. Novozaposlenih članova SNSD-a. Oho ho! A mene ste, još prije to četvoro, optužili za prezapošljavanje.
Zajedno smo zaključili da bi poslove u Centru moglo uspješno realizovati svega četvoro zaposlenih. A vi ste, na postojeće osmoro, za koje ste moju malenkost optužili za „prezapošljavanje“ primili još četvoro. Alal vam ćufte na dosljednosti! Ljudine ste od riječi, nema šta!
Sa budžetom od 60.000 KM ja sam godišnje isplaćivao 12 bruto plata i organizovao preko 30 reprezentativnih događaja iz oblasti kulture.
Vi i vaši partijski poslušnici instalirani u ovu ustanovu za kulturu sa 105.083 KM uradili ste približno isto posla i sve to bombastično najavili naslovom „Centar za kulturu sve uspješniji“! Od koga i od čega uspješniji, od stanja u kulturi u Rogatici 1993. godine?
Sad kad ste me za jezik povukli, a bolje bi vam bilo da ste ćutali, moram vam i ovo reći. Pročitajte program rada Centra za kulturu. Godinama se prepisuje moj program. Onaj isti koji vaši odbornici (čitaj rukodizači) u skupštini nisu usvojili. I da znate da sam pisao programe rada Centra i za sljedeća dva direktora. Oba sam napisao, kao što Bog Mili zapovijeda, malo lošije nego sebi. Oba su usvojena! A onaj najbolji, kome sam i zvanično bio autor – odbijen je. A ja smijenjen. Provjerite, bar to je lako, pročitajte programe i uporedite ih. Kroz sva tri provukao sam jednu te istu sintagmu upravo zbog ovoga: da bi se jednog lijepog dana lako moglo utvrditi da je moja malenkost autor sva tri programa. Samo što ste vi ljudi bez obraza pa kad je potpisano moje ime glasate da ne valja, a kad je vašeg sapartijca, člana crvene bande, vi onda glasate da je dobar program.
A znate li, ne znali vas jadi, da cio grad prepričava sljedeću anegdotu iz skupštinskih klupa.
Podigao Milan Marković, šef SNSD-ovog odborničkog kluba, ruku u vis. Jednu. Svi odbornici SNSD-a, PDP-a, SP RS-a, SRS RS dr Vojislav Šešelj, DNS-a i Radom za boljitak digli ruke. Po ruku. Na to će Kemo Čamdžija, predsjednik SO Rogatica: „Ćekajte, ćekajte, gospodo odbornici, ne glasamo ni o ćemu još. Nego je ćo’ek dig’o ruku da zaišće rijeć“!

[b]Sve sam ti već rekao
[/b]
Jedan viđeniji domaćin iz nekog sela kod Rogatice, u davna vremena, na svojoj krsnoj slavi, opominjao je kuma koji ga je vjenčao i djecu mu krstio da se ne ljulja na stolici, jer je bila trošna. Malo-malo pa se kum opet počne ljuljati. Tačnije klatiti. Domaćin ga opomene. Ovaj se opet počne klatiti. Domaćin ga opet opomene. Koristio je razne argumente. Kako je stolica crvotočna i stara, kako će kum pasti i polomiti se, kako je ionako već pretežak za tu stolicu, kako će pući bruka, kako… ređao je sve što mu je na pamet pasti moglo. Kum je zanemarivao silna domaćinova upozorenja.
U jednom momentu on se ponovo zaljulja, stolica zaškripa i uz prasak puče. Kum se pruži koliko je dug preko podruma. U pokušaju da se uhvati za bilo šta ščepa domaćinovu ruku. Obori i njega. Bardak ispade iz šaka i polomi se u djeliće. Rakija se prosu po podu. Jednom nogom kum udari u šporet, istavi sulundare iz dimnjaka, dim pokulja u prostoriju, a gosti nahrupiše napolje. Pri gunguli izvališe i vrata iz štoka. Ostadoše kumovi sami u prostoriji, pruženi po podu. Mokri od prosute rakije.
Kašljucaji i trljajući dimom opečene oči domaćin se prodera:
„E, kume, j…m ti ja majku sad! Bez imalo stida! A šta drugo da ti kažem, kad sam ti sve ostalo već rekao!“
06-05-2012 01:32 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #70
RE: Kolumne:)
PISANJE UZ VJETAR

Pismo br. 3.

Piše: Zoran Janković

Ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje, ministarstava tvojih, opština tvojih, institucija tvojih, partije tvoje, direktora tvojih, tajkuna tvojih… ništa od onog što si ti zadužio ne priznajem kao dugove svoje; djeca moja i ja nemamo namjeru vraćati te pare. Ovim putem obavještavam sve svjetske memefove i rajhfajzene, domaće ierbeove i starebanke koji ti novac na vjeru daju, da im ih ne išteš u naše ime, nego u svoje, i da ih isključivo od tebe nazad imaju tražiti. Nas da zaobiđu. Evo, i javnost o tome obavještavam.

Milorade,

Izvini što te ovako oslovljavam. Imenom. Mislio sam napisati „dragi druže Mile“, ali… ne bih da se lažemo. Niti si mi drag, niti si mi drug, niti si mi mio!
Žao mi je što te ne mogu osloviti ni sa „predsjedniče“. Opet nije do mene. Tako te oslovljavaju ovi tvoji, znaš ti dobro koji. Iz sekte Pare Krišna (pare, pare, krišna pare, pare, pare…).
Ne vjerujem ni u to vladajuće sveto trojstvo: krupna politika, krupni biznis i krupni kriminal. Sa takvim ljudima u istu ravan nikako ne mogu. I neću. Tom se bogu ne molim. Za života. A ni poslije. Oni, ti iz sekte koji tebe zovu predsjednikom, poltronišu, lažu, varaju, kradu, ostavljaju ljude bez hljeba a zbog toga napreduju u karijeri, otimaju se oko stolica, pucaju se između sebe i okolo sebe, ubiju čovjeka pa dobiju zabranu nošenja oružja šest mjeseci… a sve što čine rade zbog para. Ja nisam od tog posla, pa zato neću sa njima u isti koš. Ne možeš biti predsjednik i njima i meni. Pošto njima jesi – meni nisi!
Znam i da te mnogi zovu „Šefe“. Meni ni to nisi.
Kad malo bolje razmislim ne volim ja nikako ni da te zovem. A kamo li da te prezivam! Zato ću te oslovljavati sa „ti“. Nećeš se ljuti ti?
Izvini što ti ni ovo „T“ u ličnoj zamjenici više ne pišem velikim slovom. To se radi iz poštovanja, a ja ga prema tebi nimalo ne osjećam. Čak mislim da bi „t“ trebalo pisati manjim fontom nego sva ostala slova. I sve to nije do mene. Do tebe je. Svakome prema zaslugama. Patrijarhalno sam odgojen i autoritet poštujem. Kad ga neko ima. Ali nisam budala da prihvatim da mi glava bude neko ko mi radi o glavi! I mojoj porodici i meni.
Čitaš li ti, uopšte, ovo što ti ja pišem? Mogu li te tvoje oči umorne i natečene od brojanja pročitati ikako ovo što pišu moje ruke umorne i natečene od rada? I hoće li ikada moći!? Pročitati i razumjeti ove retke?
Nego, pošto ni ja ne volim na erende kora, da mi pređemo na stvar. A stvari stoje ovako:
Ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje, ministarstava tvojih, opština tvojih, institucija tvojih, partije tvoje, direktora tvojih, tajkuna tvojih… ništa od onog što si ti zadužio ne priznajem kao dugove svoje; djeca moja i ja nemamo namjeru vraćati te pare. Ovim putem obavještavam sve svjetske memefove i rajhfajzene, domaće ierbeove i starebanke koji ti novac na vjeru daju, da im ih ne išteš u naše ime, nego u svoje, i da ih isključivo od tebe nazad imaju tražiti. Nas da zaobiđu. Evo, i javnost o tome obavještavam.
Sa time što se zadužuje Tvoja Kuća, Moja Kuća – ništa nema. Niko od nas ne radi na budžetu; niko nije dobio ni kredit, ni podsticaj, ni otpisaj, ni natjecaj, ni doticaj, ni opticaj… niti sa tim parama imao bilo kakav drugi ticaj; ni vidjeli ih nismo očima svojim. Niti ćemo ih ikad vidjeti. Ni pare ni kakvugod drugu korist od njih.
U „Staklenki“ tvojoj naš niko ne radi; ne pušimo i ne otresamo u tvoje pepeljare od 3.000 ke-ma; RTRS tvoj ne gledamo; ne lijećeno tvojim jelikopterima tvoga servisa, tvoje limuzine sa znakom olimpijade ne vozamo, niti se u njima vozimo; tvojim autoputevima ne idemo i nikakve druge koristi od tih tvojih kredita nemamo.
Ti živiš predobro dok mi živimo preloše, a mi radimo previše dok ti radiš prenimalo; nešto tu ne štima. Nikad nijedna nije mogla biti (da prostiš) i je*ena i poštena. A pokušavale su.
Mi živimo na Istoku, a tamo ništa nije izgrađeno od kako je pokojni Tito umro. Sve je stalo. Samo se kazaljke na satu još miču. Jad, bijeda i čemer(no). Kad smo već kod Tite nama IStoč(nj)arima mogli bi barem, na onim putevima što ih je Tito sagradio i tunelima na njima koje je Tito izgradio, na sijaličnim mjestima koja je Tito postavio, pregorjele sijalice zamijeniti, pa da svijetle gonjene strujom iz elektrana koje nam je Tito napravio. Ako sam ga previše zakukuljio pojednostaviću: turite, pobogu brate, nove sijalice u tunele prema Višegradu, sramota je da je tunjel udaljen 200 metara od hidroelektrane „Višegrad“ a neosvijetljen je! Ne mene, vas ima biti sram.
Razumi se, ljetos kad službenim vozilima kabineta predsjednika RS budeš dolazio iz Banjaluke da promovišeš Milorada Jagodića za načelnika Rogatice, pa kad izađeš iz Sarajeva na Vijećnici, prođeš onu raskrsnicu Han Derventa pored Pala, i okreneš ovamo nama: Sokocu, Rogatici i Višegradu; iz onog blještavila i uždivene letrike kad uđeš u ove krajeve kao da je neko ugasi svijetlo a mrak upali; ko u prkno da se uđe. Tamo autoputevi, rasvjete, sve šljašti i blješti, sija i presijava se, tutnji i bruji, u svakoj sekundi prođe po nekoliko automobila, a ovamo… kao u grobu, Bože mi oprosti.
Umjesto autoputa nama izlokana magistrala, iako ovdje imamo i kamenolome i asfaltne baze. I firme koje se bave asfaltiranjem. A nisu iz Laktaša. Nigdje rasvjete oko puta iako se 90% struje proizvodi u ovim krajevima. Prije ćeš na putu vidjeti lisicu, kurjaka, međeda, ili kakvog drugog zvjerova, nego mimoići automobil. Umjesto privatnih firmi tvojih jarana sa neonskim reklamama oko puta većim i od samih preduzeća, ovdje su se natuštile omorike i borovi, u nebo takli. Oni isti od kojih su podignute te tamo vaše privatne firmetine. Vama oblovina a nama okresano omorovo granje i panjevi; izlokani putevi prolomljeni pretovarenim šleperima i invalidi rada. Nama sveto siromaštvo i višak nemanja. Vama milijarde nama minimaLDe. Vama po tri tržna centra nama po trećina potrošačke korpe. Koliko vas zna arapskim brojevima napisati, recimo: četiri milijarde trista pedeset šest miliona osamsto pedeset četiri hiljade trista dvadeset dva, a da ne pogriješi. A zadužili ste sve nas za cifre koje ni napisati ne umijete. I još nas ubjeđujete da je sve to u našem interesu. Plus da se zadužite još četiri milijarde. Za šta vam treba još para!? Da Džombić završi svoj privatni hotel na Jahorini, najnoviji, najveći i najbolji od svih na Olimpijskoj Ljepotici!
Pare bi vi da trošite, a da ih mi vraćamo. „Dokle ćemo tako strina pi*da li ti materina“, rekao bi Vuk Karadžić! Ma ne Radovan, ne priziri, ne boj se; Vuk Karadžić bi tako rekao.
Šipak vam više! Plus od šake do lakta! Od nas za vas! I to je više nego što vi dajete nama.
Elem, zbog svega rečenog, javnosti dajem na znanje da Tvojoj Kući Moja Kuća nije ni žirant, ni garant, ni jemac, ni jamac… niti hoće da bude talac. Dajem na znanje da su nam novčanici odvojeni; da u moj novčanik iz Tvoje kuće ne dolazi ni prebijeni pfening i da na isto toliko para Tvoja Kuća može računati iz novčanika Moje Kuće. Kad se krediti budu vraćali. A dižete ih svaki dan ko brezobrazna snaša noge.
Samo mi, nemoj molim te, palamuditi onu tvoju šuplju o patriotizmu i opasnosti iz Sarajeva, jer sam ja u Kuću Tvoju ugradio krv svoju dok si ti ronhilao. Ako ja i ne znam šta ovo pišem, ti ćeš sigurno znati na šta sam mislio.
I, još uz to, Tvoja Kuća Moju Kuću dobrano je raskućila. Potrošiste sve ono što svi mi zaradimo za godinu dana; pa vam i to malo, nego hoćete unaprijed da potrošite i sve ono što ćemo svi mi zaraditi u narednih 20 godina. Dižete kredite da njima vraćate kredite, plaćate kamate na kamate; svaki domaćin zna da je bolje uzeti štrik i objesiti se o kućnu gredu nego dići kredit pa njime vraćati kredit. Ali vi niste domaćini. Da jeste znali bi da je sir džabe samo u mišolovki. I da nema hljeba bez motike.
Zato javnost obavještavam da Moja Kuća neće vraćati kredite koje je podigla Tvoja Kuća. Neka ostane zabilježeno da sam na vrijeme na to upozorio. I objavio to.
Nekad, kad su jako postale novine, ovako javno, roditelji su se odricali svoje rastrošne i raskalašne djece. Upoznavali su javnost i upozoravali je da im ne daju pare na vjeru, ali i saopštavali da oni njihove dugove vraćati neće. U novčanicima su nosili odrezak objave i dječjim povjeriocima pokazivali kao krunski dokaz. Svi sudovi ovaj vid odricanja tuđih dugova prihvatali su kao validan.
I ja ću ovaj tekst uokviriti i na osnovu njega tražiti, ako ništa drugo, a ono povrat pedeve(j)a. Makar onog dijela iz kojeg se vraćaju tvoji krediti. I krediti tvojih ministarki sa pubertetskim bubuljicama. I ministara sa krezavim vilicama.
10-05-2012 11:32 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #71
RE: Kolumne:)
PARE NISU PROBLEM PARA – IMA

Piše: Zoran Janković

Od kada su ono SNSD (& trabanti) vlast u Rogatici? Kalendarski gledano grickaju, ma šta grickaju kusaju punim ustima gladnih očiju, tek četvrtu godinu svoga vladovanja. A našega (polu)gladovanja. I jadovanja. A meni se čini da nam kusaju meso iz sarme, ostavljajući nama go kupus ima… ima… ma ima ihahaaaaaaj! Oteglo mi se ovo njihove vladanije ko zla godina. Njihovo vladanije a moje stradanije. Na pravdi Boga. Ove četiri došle mi teže nego sve moje protekle četrdeset četiri. Godine života.
Kad ono oni uzjahaše na vlast, nošeni slavom Milorada Dodika, on im reče da im budžet mora biti – razvojni.
Odlični elektroinženjer, osrednji čovjek i nikakav političar, Rale Jovičić, načelnik opštine Rogatica, bukvalno shvati ovu zadaću. Više kao naredbu nego kao zadaću. Od vrhovnog komandanta. Tu šale nema. On je vojnik partije. Rale. A i svi ostali.
Nekako kako god počnem razmišljati o ovom nesretnom SNSD-u prva asocijacija mi je uvijek – Iznogud(i). Čak mislim da sam još negdje pročitao takvu sličnu komparaciju. Samo se sad ne mogu sjetiti gdje i ko je o tome pisao.

Iznogud do Iznoguda, Milorad do Milorada

U vrijeme dok je strip još uvijek bio cijenjena forma umjetničkog izražavanja bijaše jedan nazvan po glavnom junaku – Iznogud.
U nekoj zemlji ko zna gdje, u neko vrijeme ko zna kad, prvi saradnik Velikog Kalifa bio je Iznogud; bio je iz-no-gud; nje bio gud. Bio je zloćo. Čak strašan zlobnik. Folirao je Velikog Kalifa da mu je najbolji i najdobronamjerniji prijatelj, a iza leđa mu je spletkario, potkupljivao, korumpirao i podmićivao, muljao, suljao… sve samo sa jednim ciljem: da smijeni Velikog Kalifa i da sjedne na njegovo mjesto; da bude Kalif umjesto Kalifa.
Ova paralela SNSD-Iznogud pala mi je ponovo na pamet onda kad sam čuo da bi Džombić da zamijeni Dodika, Dodik da smijeni Džombića, Radmanović da zamijeni Dodika, Špirić bi da smijeni Radmanovića… Jovičić bi da smijeni Planinčića, Jagodić bi da smijeni Jovičića… sve Dodick do dicka i dick do Dodicka. Ovi Jovičići, Planinčići i Jagodići su „moji“, lokalni. Rogatičani. Ali nisu ništa bolji od prijespomenutih. Ista je to sve škola. Kumrovačka.
Teško je pohvatati ove relacije im, a ne treba ni pokušavati. Nezdravo je sve to.
Esencija bi bila da su u SNSD-u mahom Iznogudi koji imaju jedan-jedini cilj: da posmjenjuju sve ostale i da oni budu Veliki Kalifi. Umjesto Kalifa. Tačnije: da budu Veliki Milorad umjesto Milorada.

Lažni car Milorad Mali
Ima li ijedan naivko još u Rogatici koji sumnja da bi Milorad Jagodić, direktor „Sjemeća“, samo da mu ovaj neoprezno okrene leđa, smijenio čak i samog Milorada Dodika. Kao što je udario i na Raleta Jovičića, aktuelnog načelnika, i unutarstranačkim pučem preoteo mu načelničku kandidaturu. Kao što je i svog prethodnika u direktorskoj fotelji, Miletu Limića, poslao u penziju samo bi šjeo na njegovo šjedalo. Džabe ga je Limić godinama školovao. I to vanredno. Odnosno uz rad. Zahvaljujući Limiću Milorad Mali je vanredno završio fakultet, jer je troškove školovanja snosila firma, a Milorad svo to vrijeme uredno primao platu. I učio. Na poslu. Da bi Limiću zahvalnost izrazio preotimanjem fotelje.
Da Milorad Mali želi da bude Veliki Milorad umjesto Velikog Milorada, jasno bi trebalo biti svakome ko je Malog upoznao. Ambiciozan bez gornje granice. Pravi predator. „Što manji hodža to veći turban ište“, veli jedna poslovica. Kao srednjoškolac u đačkom domu u Sarajevu, kad bi dobio „repete“ tanjir pasulja i kupus-salatu, prema vlastitim riječima, odmah je dobijao želju da „negdje ide“. Kako tad tako i danas. Kad se najeo hrane svoju glad je prebacio na novac. I danas je gladan da gladniji biti ne može. Para. Iako „pase“ sve u šesnaest. I negdje i dalje ide. A ni sam ne zna gdje tjera.
Samo ga „handri pravo“ to što je Veliki Milorad malo veći od Milorada Malog i što („džaba vam novci, moj sinovci, ja ipak varam malo bolje“) Veliki Milorad ima „malo“ više para od Malog Milorada. A obojica ih imaju pre(ko)više.
U tim njihovim kružocima sve se mjeri upravo parametrom koliko imaš para i koliko glasova birača možeš da kupiš za te pare. Na bilo koji način. Sasvim je svejedno da li su to glasovi članova vlastite partije, u okviru unutarstranačkih izbora, ili se radi o glasovima sirotinje-raje na opštim ili opštinskim izborima. Što više para to više glasova. Možeš da kupiš. Što više glasova možeš da kupiš to više para možeš da zaradiš. I tako ukrug. I unedogled. A sve nelegalno i nezakonito.

Budžet je najdraža srbska riječ

Vraćamo se budžetu. Veliki Matija Bećković rekao je kako je „Kosovo najskuplja srbska riječ“. Uopšte ne sumnjam da je tako. Takođe ne sumnjam ni da je „budžet“ najdraža srbska riječ. Najpropulzivnija, najfrekventnija, najmilozvučnija i najdraža.
Kada je dobio vlast u Rogatici, rekosmo to već, Veliki Milorad naredio je da budžet mora biti – razvojni. Ko biva ne smiju ga potrošiti, nego moraju nešto i napraviti od njega.
Otprilike to je kao da ja svojoj supruzi, dipl.ecc. sa platom od 420 KM, naredim da nam od te i takve plate svima u kući kupi hranu, odjeću, obuću, poplaća režije, da kćerki na fakultetu pošalje koliko joj treba za školovanje i… da još uštedi da počnemo praviti kuću! Sumnjam da bi ona takvo što prihvatila. Zdravo za gotovo.
Rale Jovičić, načelnik opštine Rogatica, baš tako „se primio“ na naređenje Velikog Milorada.
Već tri godine za bilo šta da se u opštini Rogatica zatraže pare Jovičić odgovara – para nema. Bukvalno kao u onoj šali: „pare nisu problem, para nema!“ Štedi kao da ih iz svoga džepa daje. „Šteka“ pare kao da je opštinski budžet kasica prasica. A ne protočni račun koji se, utvrđenom dinamikom, i puni i prazni. Permanentno.
Vatrogasna jedinica je u predstečajnom stanju jer para za njihove plate – nema. Već godinama. Ko ju je držao a ko „ustanjio“ nije više ni važno. Kad djevojka zatrudni svi tvrde da nije njihovo.
Sportsko društvo „Mladost“ Rogatica sa preko 500 registrovanih članova, u trenutku dolaska na vlast SNSD-a spalo je, danas, na ispod 200. Zato što para – nema. Za sport.
U kulturi: isto stanje drugo pakovanje. O tome sam toliko pisao da ne mogu više. Siže je: ni za kulturu para – nema.
(Jedino ih ima za divlji projekat kupališta ispod načelnikove kuće, usred grada, iako se iznad ovog mjesta u Rakitnicu slivaju desetine divljih kanalizacionih izvoda iz štala i svinjara; ovim projektom načelnik, valjda, želi realizovati neki svoj dječački san. I para ima još za načelnikovu platu koja je, isto tako, realizacija svačijeg dječačkog sna).
I sve tako. Već tri pune godine. Para nema ni za šta. Čak su i stipendije studentima umanjivane. Sve je kresano. Svi troškovi. Ko voćnjak u proljeće.
Osvanu, tako, i ova godina. Izborna. Kad ono – međutim!

Nema para, ima para
Ćiribućiriba, abrakadabra, hokuspokus, i odjednom – para ima. Baš u ovoj godini!
Prepošteni i prefini načelnik Rale Jovičić prefino (napisao sam „prefino“ a ne „perfidno“) je planirao da parama iz budžeta opštine Rogatica finansira svoju predizbornu kampanju; svoju i svoje stranke – SNSD-a. Suptilno, ne otvoreno, naravno.
A kad su to radile, prije njega, neke druge partije i neki drugi ljudi, to mu je tjeralo nagon na povraćanje. Bilo mu je betno. Još narodskije: stužilo bi mu se na želudcu od toga. Samo tri godine vlasti isti taj želudac mnogo su ojačale.
Šumsko gazdinstvo „Sjemeć“ čiji se direktor Milorad Jagodić Mali, već smo to pojasnili, nameračio makar na funkciju načelnika opštine (kad već na prošlim izborima nije prošao za narodnog poslanika) te iznogudskim spletkarenjem istisnuo stranačkog kolegu, aktuelnog načelnika Raleta Jovičića, i on se „uvalio“ na mjesto kandidata na predstojećim izborima. Prema pisanju portala „rogatica.rs“ „Iz zime sa novom dobiti“ proljeće je dočekao sa 46.000 KM dobiti. Pardon, ne on, Milorad Mali, nego firma mu. Ne njegova, bolan, državna mu njegova firma. Znam da je zdravom razumu to teško razumjeti, ali nije do mene. A ni do zdravog razuma.
Milorad Mali onda(k) još odlučuje da „Sjemeć“, baš u ovoj godini kad je njegova (zaista mala) malenkost kandidat za načelnika uloži u investicije 2,7 miliona maraka u šumske puteve i pošumljavanja na području Rogatice. Ali i u nabavku osnovnih sredstava. E pa valjda smo to već raščistili: ne svojih para, nego šumarstvovih. Podsjećanja radi godišnju budžet opštine je oko 5 miliona KM.
Mali će uložiti i u nove puteve milion i stotinu hiljada maraka. Iz napisa nije moguće razaznati da li su to isti oni milioni o kojima se već govori u prethodnim i narednim tekstovima. Važno je samo to da se spominju milioni. Kamioni, avioni…!
Idemo dalje, za iste budžetske pare. Dalje se ispostavilo da u budžetu, u kome para ni za šta nije bilo pune tri godine, odjednom ima čak i „za ljepšu Rogaticu 93525 maraka“. Opet će se krpiti rupe po asfaltu i asfaltirati ali… iskustvo nam govori da postoji bojazan da se pod ljepšanjem Rogatice podrazumijeva njeno prefarbavanje u crvenu boju i „tufnanje“ u detelinu sa četiri lista. Uskoro ćemo to vidjeti. U septembru i oktobru.
Za asfaltiranja spremne su stotine hiljada maraka za sanaciju klizišta 50500 KM itd. itd.
Propagandna stranica rogatičkog SNSD-a „rogatica.rs“ izvještava nas, podrobno i detaljno, o svemu ovome. I ni to nije sve. Posljednji usklik ove jednopartijare-crvenjare veli: „Na pomolu još dva miliona maraka“! Znam da kad mi se krava teli da su „na pomolu“ prvo noge pa onda i ostalo; i „na pomolu“ mi je 800-1.000 KM. Ako tele dobro „gledam“ 2,5 mjeseca i kravu tokom cijele godine. Ali kako 2 miliona KM „more bit’ bidne more bit’ ne bidne“ „na pomolu“, e to ne znam. I to odjednom! Na mah! Na prečac! Valjda, otprilike ’vako: ako n’aka organizacija implementira n’akav projekat n’akih 2 miliona (možda će) doći i u n’aku Rogaticu.
U budžetu opštine Rogatica u kome tri pune godine para nije bilo ni za šta odjednom, u izbornoj godini, lova do krova: putevi, asfalti, pošumljavanja, uljepšavanja… kamioni, avioni, milioni!!! Poslije miliona opet milioni! Cifre sa šest nula. A Rogatičanima u džepovima nule bez drugih cifara. Duple nule. Duplo golo. I u prednjim i u zadnjim džepovima.
Stvarno ne mogu više na erende kora. Ne znam ni koji me više đavo tjera da čitam tu crveno-crvenu, na list „Komunist“ ličeću, amaterski uneređivanu, Iznogudno-Miloradnu pamfletaru „rogatica.rs“. Valjda je tu u pitanju isti onaj (nekakav) poriv koji tjera čovjeka da gleda filmove strave i užasa.
(Zadnja izmena: 14-05-2012 11:05 AM od Zoran Janković.)
14-05-2012 11:05 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
 Zahvalio se Burli
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #72
RE: Kolumne:)
KAD DRUG MILORAD LOVI ŽIVOTINJE SE RADUJU
(hoću zlatni orden za lovačku priču)

Piše: Zoran Janković

Išao Drug Milorad, (Milorad Mali, ne Veliki Milorad) u lov. Na međeda. Minula ga želja. Sjetio se kad je bio mlad: Drug Tito je lovio, a on mu je prigonio. I pridržavao divljač dok je Tito ubijao.
Bilo je to onda dok je Milorad bio još uvaženi član SKJ. Prije nego što je postao član SDS-a.
Danas kad je Milorad Tito rogatičkog SNSD-a, danas on lovi. Samo kapital! Pardon, samo kapitalce lovi. On lovi, a drugovi iz SNSD-a mu prigone. Kapital(ca).
Po glavi mu se vrzmala ona priča iz bukvara: „Kada Drug Tito lovi i životinje se raduju!“
Sve je mislio: „Tako se i meni danas raduju rogatički međedi. Da ih ja ulovim!“ Lovio, on, sve tako u lijepim mislima. Lovio, lovio, lovio… cijeli vikend.
Uzalud su mu partijski drugovi hajkali. I hajkali i nagonili. Pardon, prigonili. Niđe međeda. Pade i veče. Zaždiše mu drugovi. Logorsku vatru. Posjedaše svi oko nje. Drug Milorad Mali namračio se, strašno ga i pogledati. Ko nebo iznad Gučeva. Samo što ne zagrmi. Iako onako malešan veći im doš’o od one lovačke kuće. „Sjemećove“ kuće; njegove „Sjemećove“ kuće; njegove kuće. Ma otkud znam čije, zapetljano je to ko Petrova Petlja.
Elem, ne bi li ga kako odobrovoljio, jedan od partijskih drugova mu reče:
„Ništa se ti ne brini, Druže Milorade, dok je nas iz SNSD-a biće i međeda u Rogatici. I to ne bilo kakvih, nego onih međeda za odstrjel. Ako ne ovog naćeraćemo ti ga mi idućeg vikenda!“
Čiča-miča i gotova lovačka priča.

P.S. Pošto i meni u biografiji stoji upražnjeno mjesto u rubrici „ordenje“, očekujem od Lovačkog saveza Republike Srpske da mi, sad pred ove oktobarske izbore, dodjele isti; mislim isti orden ko Miloradu: „Zlatni orden“! Ni bronzani, ni srebrni, samo zlatni hoću. Neophodan mi je. Za kompletiranje biografije. Pa šta ako ništa nisam ulovio, nije ni Milorad. (doduše mene samo što nije strijeljao, ali… još nije). Ja sam bar napisao ovu lovačku priču, a šta je on uradio? Zato: dajte mi „Zlatni orden“, makar za lovačku priču; dajte i – gotovo.
19-05-2012 01:44 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #73
RE: Kolumne:)
SIKTER BAGRO

Piše Zoran Janković

(Ne)poštovani „šabane“,

Osnovne elemente (ne)komunikacije Ti i ja u startu smo raščistili. Pošto sam Tvoje pisanje, nakon samo par postova, i pročitao i „pročitao“ kao čistu provokaciju, između Tebe i mene nije moguću uspostaviti bilo kakvu komunikaciju. Niti konverzaciju. Ti za mene – ne postojiš! Ti i takvi kao Ti (no, to ne znači da možeš da „tornjaš“ šta ti pada na pamet, a da ti ostane neuzvraćeno. Tc!).
Nisi se uspio kvalifikovati čak ni da budeš moj neprijatelj. I za to trebaju određene reference. Ti ih nemaš. Ti si – niko. I – ništa. Za mene.
Za druge možeš da budeš šta god hoćeš. Niti Ti to branim niti osporavam.
(Mrsko mi sad tražiti ima taj post u kome sam konstatovao da si običan PROVOKATOR)
Da jesi OBIČAN PROVOKATOR, i da je moja definicija Tvoje malenkosti tačna pokazuje i to što dolaziš na stranicu iz Republike Srpske (da ne kažem srpsku stranicu) i postavljaš post o proslavi dana Prve rogatičke brigade A BiH; nama, koji smo bili na drugoj strani fronta, u direktnom neprijateljsko-dušmanskom odnosu sa tom istom brigadom; koji smo se tukli i ginuli;
I to nije samo provokacija. To je i čisti šabanluk, papanluk, bezobrazluk, prostakluk, konjoglavluk, idiotluk, i sva druga majmunska posla koja je ovdje moguće nabrojati. Računaj da sam Ti ih nabrojao. Da ja, ipak, ne idem tako nisko.
Eto zato sam, još u startu, odbio komunikaciju s Tvojom Malenkošću. I sad to činim. Sa gnušanjem. Samo da Ti, prije toga, ipak, „reknem“ ono što drugi očigledno neće. A neko je morao. Već odavno.
Dođeš nepozvan na ove strane, niko te ničim ne uvrijedi, ni na nacionalnoj niti na bilo kojoj drugog osnovi (iako Ti je i sam nick već provokacija), sasvim ravnopravno pišeš sa svima nama, administracija te ne cenzuriše iako isključivo provociraš; a Ti, onda, uzmeš da pišeš o danu brigade koja je nama u ratu bila protivnička strana; pišeš nama!?
To je približno isto kao da uđeš u kafanu na Palama i uzvikneš „Živjela Armija BiH“! Da li bi to smio uraditi? Bi kad bi se za*ebavali. Ja ne bih u sarajevskoj kafani smio uzviknuti „Živjela VRS“! Zato to ne činim ni u bilo kojoj drugoj formi javnosti.
Zbog čega to Ti činiš? Šta očekuješ kao reakciju!? Ovdje ima momaka čije su očeve na zvjerski način poubijali ti Tvoji „heroji“ koji slave dan brigade, počinivši ratne zločine. Nemoj mi samo reći da to ne znaš. Ne kažem da nije bilo i obrnutih slučajeva; bilo je, nažalost, i to ne tako malo. Pravosuđe uveliko radi na tome, ali…
Zašto Ti, ničim izazvan, sipaš so na (tuđe) ljudske rane, zašto guraš prst u (tuđe) zdravo oko, zašto kopaš zajedničke nam rane koje svi pokušavamo da zacijelimo; ližemo ih, ko ranjeni kerovi, skidajući jezikom kraste i gnoj i gutajući ih, samo ne bili nam kako te ratne rane zacijelije; ne bi li ponovo došli do kakvog-takvog saživota!
ZAŠTO RADIŠ ONO ŠTO NIKAD NE BI POŽELIO DA NEKO TEBI RADI? ZAŠTO? KAKAV SI TO ČOVJEK?
Hajde neka neki Srbin iz RS dođe na… ne znam, recimo na „Sarajevo.x“ (Klix.ba) pa neka postavi informaciju o danu neke jedinice VRS, šta bi se desilo? Šta? Reci iskreno ako iskrenosti imaš i trunke!
Tebi niko ovdje nije još rekao ni jedne jedine ružne riječi. Osim sada mene. A ja znam šta Ti govorim, znam da sam izašao iz okvira bilo kakve pristojne komunikacije, ali zato znam i zašto sam to učinio.
Odavno se već kanim na to. Još od kako sam primijetio da „ideš“ ko bijesan pas za mnom, po internet stranicama, i negativno konotiraš svako moje pisanje. Ma šta da sam napisao i ma o čemu da sam pisao, davao si negativne komentare. Šta je to sa tobom, neredovno uzimaš lijekove, neadekvatna ti terapija, spucao te posttraumatski stresni poremećaj ili… šta? Ne znaš o čemu pričam, je li? Eto ja budala. Nisam skontao da si npr. na „buka.ba“ napadao čak i ako sam napisao „dobar dan“! Reci, šta Te muči, treba li Ti kakva pomoć?
Za Tvoju informaciju, protiv takvih kao Ti učestvujem u jednoj pravnoj bici koja se zove „NISTE NEVIDLJIVI“. Tamo gdje postoje elementi krivičnog djela, gdje se krši Krivični zakon, organi gonjenja će utvrđivati IP adrese sa kojih je pisano i podizati krivične izvještaje protiv tih ljudi, kao i za svako drugo krivično djelo. Jer Krivičnim zakonom BiH nije dozvoljeno vrijeđati na rasnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, nije dozvoljeno pozivati da neko bude ubijen. Nije. I moja malenkost će dati doprinos ovim aktivnostima, koliko god u prilici budem. A već sam dao doprinos. U tri-četiri slučaja.

„Zorane Jankoviću, iliti komunjaro, znamo se, nisi nam ovako zborio dok si boravio kod nas u Konjicu“. Veliš Ti. Ti – Neti!

Zoran Janković – JESAM; nikakva niti komunjara niti „komunjara“ - NISAM. I ne znamo se, niti ćemo se ikad upoznavati. Zašto da Ti učinim tu čast!? Pa Ti si se užasno narugao kad smo Galib Lihić i ja izrazili spremnost da pijemo kafu skupa! Iako se meni ne sviđa mnogo toga što Lihić napiše, na nekim drugim stranicama. Vjerovatno ni njemu svi moji tekstovi nisu „po mjeri“. Ali smo rekli da pijemo kafu. U Rogatici ili Sarajevu. Svejedno A Ti… Ti si se tome rugao!
Da išta znaš o pisanju već na prvi pogled vidio bi da taj čovjek sa nickom, „komunjara“ piše – drugačije. Nisam rekao „lošije“ od mene, jasno sam rekao „drugačije“! Evo administratora, dajem mu odriješene ruke, neka da validnu informaciju: da li moja malenkost uvijek piše sa iste IP adrese i da li pisanje „komunjare“ dolazi sa neke druge adrese. Ako se ustanovi da sam „komunjara“ nikad na ovim stranicama ni slova više neću zakučiti. Jedini nick pod kojim pišem jeste moje lično ime i prezime.
I uvijek isto zborim. U Konjicu, Sarajevo ili Rogatici. U Konjicu nisam bio kod „vas“ ti nisi „oni“; zar misliš da bih radio za nekog nikogovića kao što si TI? Zar iz mog pisanja nije više nego jasno da nisam za prodaju? Zar već do u detalje nisam objasnio zašto nisam prihvatio radni angažman u Konjicu? Koliko još ljudi poznaješ koji ne bi prihvatili ponudu kakva je meni bila data; u ovakvim vremenima!
Pisanje je moj zanat pa izbjegavam da o sebi pišem. A i sve sam već rekao. I nikad i nigdje i ništa sakrio nisam (osim intime, naravno). Nisam imao šta da krijem. Čak i moje dijete je javna ličnost. Ja sa ponosom pišem ko mi je kćerka i gdje studira; ona sa ponosom spominje ko joj je otac i čini to kad god je iz medija pitaju o privatnom životu.
A ti si mi ovdje neki mangup, „zaskačeš“ me sakriven iza nekog nicka (pitaj prave Sarajlije, ali prave Sarajlije, da li je „šaban“ uvijek bio sinonim za krajnjeg primitivca), postavljaš mi pitanja vezano za moju biografiju i privatni život i očekuješ decidirane odgovore!? Ili da se ja nečeg postidim! Čega, reci slobodno.
Pošto vidim da si pažljivo iščitao moj opus na internetu, vidio si tamo da sam tri godine učestvovao u ratu, kao pripadnik policije RS, i da sam dva puta ranjen; toga se ne stidim, nego se ponosim time. Trebalo je da vidiš i da sam diplomirao na FPN u Sarajevu. Poslije rata. Šta još o meni želiš da znaš?
Hajde, kad već pokušavaš, budi sad pravi mangup pa se Ti predstavi, pravim imenom i prezimenom, reci ko si i šta si, gdje si bio i šta si radio u ratu; razotkri se i razgoliti u javnosti kao ja što sam uradio. Ne budi šaban šabanski. Kao što jesi.

Kad malo bolje razmislim… ma i nemoj. Koji si mi Ti faktor u životu. Da ne kažem – klinac. Niti mi se predstavljaj niti mi se obraćaj. I sad bih ti odćutao da moje ime i prezime nisi kontekstuirao.

Nedavno sam jednoj (ne)personi sa sličnim prefriganim i perfidnim nastupom kao Tvoj citirao repliku iz filma „Nož“ Vuka Draškovića.
Jedan čestiti efendija, hodža po zanimanju, koga zovu i Sikter Efendija, takvima kao Ti poručio je ovo:

SIKTER, BAGRO… SIKTER OD MENE!!!
21-05-2012 09:13 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #74
RE: Kolumne:)
VIJESTI ILI PRODAJA BIJELIH BUBREGA
(analiza objavljene vijesti na http://www.rogatica.rs)

Piše: Zoran Janković

Poštovani čitaoče,

Ako Vas ova tema zanima, sasvim običnim riječima i svakome od nas vrlo razumljivim načinom razmišljanja raskrinkaću, u narednim redovima, vrlo perfidnu manipulaciju medijima; informisanje koje ljude dezinformiše. Novinar sam i komunikolog, imam i znanja i autoriteta za ovo što radim: govorim i pišem.
Jer na prvi pogled u vijesti sve izgleda sasvim uredu. Kad uđemo u suštinu vidjećete o kakvim se tu „lisičijim namjerama“ radi. Krenimo redom.

Ovog šefa sindikata, Dragana Miličevića, ne znam. Niti znam njega niti išta znam o njemu. Ta činjenica mi ne dozvoljava ni da o čovjeku govorim. Kako o njemu tako ni o njegovim postupcima.
Ali ću, zato, saznati. To što je mi potrebno da saznam. Uskoro.
Pošto (ova njihova) „vijest“ nije vino pa da je bolja kad se ustoji, moraćemo je sad proanalizirati. Odmah. Ne čekajući da imamo sva potrebna saznanja. Da ne bude kasno.

ANALIZA

„Sjemeć“ je jedno od najboljih gazdinstava J.P. „Šume Republike Srpske“. On ostvaruje zaradu dok ostala gazdinstva prave gubitke. Pošto se plate u „Šumama“ dijele po sistemu uravnilovke radnici „Sjemeća“ su nezadovoljni. Sindikat želi da se gazdinstvo otcijepi od sistema i da posluju kao nezavisno preduzeće. Ili to ili da im se isplati sve što se, prema mišljenju sindikata, duguje radnicima.
Ekstrahovali smo čiste činjenice iz teksta. A činjenica je ono što je nepobitno; ono što i nezavistan posmatrač može potvrditi. Činjenice su, od svih ostalih tvrdnji, najbliže istini. Njih dirati nećemo. I prihvatamo ih kao istinite. I istine
Ostatak teksta podvrgnućemo podrobnoj analizi. Ova naučna metoda, pojednostavljeno rečeno, predmete analize rastavlja na sastavne dijelove. Sve dok se mogu rastavljati. Saznanjima o svakom pojedinačnom dijelu i njihovim uzajamnim vezama i odnosima dolazimo do (sasvim) novih saznanja i o samoj cjelini. Jednostavno, zar ne. Ništa lakše. A radi.

LOVAČKA PRIČA NOSIOCA ZLATNOG ORDENA ZA LOVSTVO

Da u vijest nije uvrštena i činjenica o tome kako je radnicima podršku dao i direktor Milorad Jagodić (i to boldovanim, „masnim“ slovima) moja malenkost u ovu analizu ni ulazila ne bi.
Ovako, ne postavljam ja, samo se postavlja pitanje: zašto bi direktor podržao sindikat (radnike)? Kad je to još (negdje) bilo posljednjih godina? Pa i prije posljednjih godina. Kad i gdje ste to zadnji put pročitali (osim na „rogatica.rs)? I to Milorad Jagodić dao podršku radnicima!? Inače poznat kao veoma prgav i autoritaran šef. Zašto taj isti Milorad nije podržao i radnike „Agrokombinata“ kad su oni štrajkovali? I tamo je bio direktor. Nego ih je otresao kao sline. Da oproste radnici na poređenju.
Zaposleni „Sjemeća“ imaju ponajbolje plate u Rogatici, i traže još para, a direktor Milorad Jagodić ih podržava; radnici „Agrokombinata“ nisu nikako ni imali plate, i tražili su samo komad suva hljeba i direktor, Milorad Jagodić, nije ih podržao. Čak se sudio sa njima. Pa kako to?
Pojedinim radnicima „Agrokombinata“ Milorad Jagodić ostao je dužan i do 50 (da, da, da, pedeset plata) i nije ih podržao kad su tražili zarađeno a radnike „Sjemeća“ podržava kad traže, uslovno (apsolutno uslovno) govoreći hljeba nad pogaču. U čemu je ovdje fora?
Zahtjevi radnika da im se isplati ono što im po zakonu pripada sasvim su legitimni. Zakoniti su. I moja malenkost ih podržava. Ako im to išta znači. Zahtjevi da se preuređuje sistem „Šuma“ nisu zakoniti. Kako nisu? Fino. Status J.P. „Šume R.S.“ uređen je zakonom; taj zakon još je na snazi. Važeći je. Sve dok se ne promijeni. Svako ponašanje mimo pozitivnog zakonskog rješenja nije zakonito. Dakle radnici traže nešto nezakonito a direktor Milorad Jagodić podržava njihove nezakonite zahtjeve. Zašto, kako? Kakvi su sad to interesi? U koga li je, ustvari, bank?
Hajde da radnike ostavimo malo po strani. Njihovi interesu su (uvijek) i više nego jasni: žele da rade i da, za taj rad, dobiju što je moguće veće plate. Imaju na to pravo.

SVE NAŠE PARE SU MOJE PARE

A Milorad Jagodić, šta on to želi? E tu je i jadac. I naivnost onih koji su vijest objavili. Ili naivnost ili podrška Jagodićevoj političkoj kampanji.
Čova je kandidat za načelnika opštine. Svi punoljetni birači Rogatice glasaće 07. oktobra 2012. godine o tome ko će nam biti „glava“ u naredne 4 godine. Izbore Jagodić mora dobiti jer dogodine bi, po sili zakona, morao u penziju. To je njemu „prema mrtvoj glavi“. Da mu se izmakne „zlatna koka“ i stigne ga (jevrejska) kletva „dabogda imao pa nemao“!
Spajanjem „Stare gore“ sa „Sjemećom“ Jagodić je dobio potencijalnih 250 glasača. Posljednji godina na posao je primao isključivo članove SNSD-a. Time je realizovao zacrtanu stranačku politiku i stvarao sebi biračku bazu. Jednim metkom ubio je dva zeca (pa da, „Zlatni orden“ za lovstvo, nije to šala). Jer 250 zaposlenih puta 4 člana porodice jestejednako 1.000 glasača. Ipak – nedovoljno! Da bi bio načelnik treba mu više od 1.500 glasova.
Zato je odlučio da pokrene cijelu ovu ujdurmu sa „podrškom radnicima“. Ustvari ne bi me začudilo niti da je on i autor tog „radničkog štrajka“. Inicijative ili, šta li već bijaše. Gadi mi se vraćati na tekst da pročitam. Jer je jasno da je on tu glavni kolovođa. Njegov interes je preovlađujući. Radnici se malko „grebu“ uz njega. Lisica je, nema govora.
Time pokušava pridobiti radnike „Sjemeća“ koji javno govore da neće glasati za njega. Vremena su takva da nam je svima KM ko kuća. U javnosti pokušava stvoriti imidž pravednog čovjeka i borca za radnička prava (rano se sjetio). I još ono glavno: račun „Šuma“ je centralni; on je (mislim) u Banjaluci; ovaj u Rogatici je samo „protočni bojler“; Jagodiću trebaju pare za predizbornu kampanju; svoju kampanju želi finansirati državnim param; navikao je tako; državno i narodno da prisvaja i da troši ko da mu je rođeno; planirao je da sve pare od prodate oblovine zadrži sebi na raspolaganju; do izbora.
Eto to je suština. Zato je podigao i radnike i sindikate na noge. Da biju njegovu bitku. Tako on to uvijek radi!
Kako to smije od Banjaluke? Da cijepa preduzeće „Šume RS“ zbog ličnih interesa? E pa izbori su za lokalni nivo vlasti, zavadiće se on i sa Banjalukom samo da pridobije još koga Rogatičanina. Svaki glas veliki mu je ko kuća.
Ovo je njegova posljednja bitka da se zadrži na vlasti, da ostane da „krka“ sa narodne „sise“ koliko hoće i kako hoće; a ako narodna krava ne spusti dovoljno mlijeka on će je nemilice gruvati u vime (za Gorana. M: nama seljacima uvijek su na pameti ove seljačke metafore). Makar doveo i do toga da se on presiti a krava da krepa. Takav je to lik. Gladan. Rođen gladan.

DEZINFORMATIVNO INFORMISANJE

A „rogatica.rs“ ga zdušno podržava u svemu tome. Objavljujući „vijesti“ koje dezinformišu umjesto da informišu.
Dozvoljavam da će ovaj tekst čitati i ljudi koji su i obrazovaniji i pametniji od moje malenkosti. Zamoliću ih samo jednu stvar: otidite na „rogatica.rs“ i pročitajte koliko je tu tekstova objavljeno u kojima se, u pozitivnom kontekstu, piše o Miloradu Jagodiću. Samo u zadnjih mjesec dana. Koliko?
„Pametnom je i išaret dosta“, veli narod. A kamo li cijela jedna kolumna. I to ne samo jedna.
23-05-2012 03:30 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #75
RE: Kolumne:)
VIJESTI KOJE NIGDJE JOŠ NISTE PROČITALI

Piše: Zoran Janković

Rađamo se kao različiti. Mi ljudi. Zato je sasvim normalno da i svijet koji nas okružuje percipiramo na različite načine. Ali to samo važi ako smo objektivni, ako je interes isključen. Kad lova kolo povede, sve oko nas obojeno je bojom novca.
Režimski mediji, od kako je imenovan za kandidata SNSD-a za načelnika Rogatice, na sva usta hvale Milorada Jagodica. Čak i kad pokušam sebe natjerati da čitam to što objavljuju nikako ne mogu da vizualizujem isto što i oni.
Jer kad se pomene dotični gospodin i njegova kampanja prvo što mi padne na pamet jeste to da je ona (kampanja) finansirana narodnim parama; našim param. A onda počnu da mi se ređaju slike. I ljudi i događaji. A sve sivo. Čak više crno. A u njih – ružičasto.
Da ne nose ljudi kakve ružičaste naočare? Da nisu, ne dao mi Dragi Bog, na „čemu“! Ružičastom. A nije „PINK“! Bijeli „pink“. Ili žuti. Ja sam učio da je religija opijum za narod, sad vidim da nije tako. Politika je još gori opijum
Nedavno, na jednoj krsnoj slavi, vješt zdravičar ovako poželje domaćinu: „Sve ti bilo što na RTRS-u rek’o onaj naš Milo!“ Kud će mu bolja želja.
Sjetim se ja i „Agrokombinata“ i 300 radnika ostavljenih bez posla: nekima od njih čak i do 50 plata se duguje. Sjetim se poslovnih prostora po Sarajevu koji su prodati a da niko „ne zna“ u koga su pare. Neki kažu da ih je bilo 5 a neki čak i 15. Tih poslovnih prostora i grilova. Kao da se radi o klikerima a ne o najskupljim kvadratima u BiH (Stvarno, pusti priču, gdje su pare? Kod koga su?).
Onda se sjetim „Sladare“ izrezane u staro gvožđe. Desetina poslovnih prostora na našoj glavnoj ulici koji danas zvrje prazni. Ovčarnika sa stotinama ovaca. Konja vranih po livadi razigranih. Polja rogatičkih i boričkih. Zasijanih…
Pa četiri službena automobila „Sjemeća“ koji danas voze samo Milorada. Davanja duplih dnevnica sirotinji-raji za pošumljavanje da bi glasali za njega. Prijema više od dvadeset članova SNSD-a u stalni radni odnos u „Sjemeć“. Švalerskih afera i premlaćivanja motkom. Optuživanja opozicije za politički motivisan napad i „pokušaj ubistva“. Obrijanih brkova zbog žene koja mu nije žena („nije šala obrijana brada“, veli epska, narodna pjesma). Sjetim se šta je „Milorad Jagodić“ imao kad je rat počeo a šta ima sad; a šta ste Vi imali kad je rat počeo a šta sad imate???

VIJESTI KOJE NIKAD NEĆETE PROČITATI NA „ROGATICA.RS“

Posljednjih godina stvoren je mit o tome kako je Milorad Jagodić uspješan privrednik. Jedan od uspješnijih u Republici Srpskoj. Pa sve i da zanemarimo da je „Agrokombinat“ (koji je, objektivno, pola Rogatice) odveo u stečaj, i kao direktor i kao suvlasnik, dajte da vidimo šta je to drugo učinio. Realno. Bez propagande.
Sječe šumu i prodaje. Čudna mi čuda, niti je zaljeva niti okopava. Samo reže. Doduše i sadi. Pošumljava. Ali… gdje je tu menadžerski uspjeh?
Ovu vijest još nigdje niste mogli pročitati. Ni čuti ni vidjeti. Samo zato što režim čvrsto kontroliše sve medije. Pisane, štampane, elektronske… sve osim interneta.
Godinama „Sjemeć“ sječe više šume nego što je to dozvoljeno. Mnogo više. Godišnje se isječe čak i do 40% više od ukupnog sječivog etata. Ovaj posljednji pojam je usko-stručan i ni meni nije baš jasan. Mislim da se određuje na osnovu prirodnog prirasta šume. Odnosno dozvoljeno je da se odsječe samo onoliko koliko je priroda u stanju da nadoknadi. Za godinu dana.
Milorad Jagodić više sječe nego što naraste. Godinama tako radi. Zar je to neko menadžersko umjeće? Pojedini rogatički drvoprerađivači žale se i da im je nanio ozbiljne finansijske štete, koje se mjere u desetinama hiljada maraka. Čak i u stotinama. Naplaćivana im je oblovina po znatno višoj klasi nego što je njen stvarni kvalitet. Posebno onima koji nisu bliski SNSD-u. Njima je fakturisana klasa uvijek veća od isporučene.
Radnici „Sjemeća“ pričaju da ulaze da sjeku u šumske odjele u kojima je sječeno prije samo pet godina! A šumi je, kažu stručnjaci, potrebno oko pedeset godina da se oporavi od prethodne sječe; da nadoknadi uzeto. (Koliko će ovom društvu biti potrebno da nadoknadi sve ovo što nam uzima Milorad. I Jagodić i onaj drugi. Veliki Milorad?)
Sve što radi Jagodić čini samo da bi stekao imidž uspješnog menadžera i ugled u vladajućoj stranci, SNSD-u. Kojoj je pristupio nakon što je prebjegao iz SDS-a. A SDS-u je prebjegao iz SKJ.
Ugled u SNSD-u mu je bio potreban da bi započeo političku karijeru. Kad nije, na prošlim parlamentarnim izborima uspio da uđe u NSRS, sad, po svaku cijenu, želi da bude načelnik opštine Rogatica. A kampanju vodi državnim param. Našim param.
Milorad Jagodić bi dogodine morao da, po sili zakona, ode u penziju. Iza njega u „Sjemeću“ u kome je zatekao pun račun (1,5 miliona KM) i sačuvane šume, po svemu sudeći, ostaće pustoš. I na računu i u (našim) šumama. A i u Rogatici.
Vi mu, ako hoćete, slobodno u ruke povjerite i svoje sudbine. Čućemo se za 4 godine. Kom opanci kom obojci. Ja ću i tada pisati. Ovo isto. Ako budem živ do tada.
23-05-2012 04:39 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #76
RE: Kolumne:)
Preuzeto sa: http://www.slobodni.info

Prijedlog stvarno efikasnih reformi

Na ruke Predsjedniku

Poštovani,
Ovim putem Vas izvještavam o rezultatima rada i poslovanja Agencije za standardizaciju rogova i kopita, osnovane radi zadovoljavanja evropskih principa i stranačko-kadrovskih potreba.
S obzirom da je i Vama vrlo dobro poznato da na ovim prostorima obitava uglavnom marva bez rogova, te da se većina jahaćih i teglećih konja zakopitila u institucijama koje im garantuju imunitet, Agencija je iz navedenih razloga poslovala sa planiranim gubitkom.
Ipak, i ovi pokazatelji garantuju ispunjenje postavljenog cilja: da u Evropskoj uniji, i drugim oblicima integracija, naša stoka sutra bude prepoznatljiva isključivo po papcima.
No, bez obzira na navedene objektivne poteškoće, Agencija je ipak ostvarila zadivljujuće rezultate u pogledu povećanja fizičkog obima proizvodnje radnih mjesta unutar svoje organizacione strukture.
U tabelarnom pregledu, koji Vam dostavljamo u prilogu, iskazani su brojčani pokazatelji za lica zaposlena po osnovnom, stranačkom kriterijumu, te detaljan pregled njihovog angažmana po osnovu rodbinskih, kumovskih, ortačkih i drugih veza kao dopunskih uslova.
S tim u vezi, dozvolite mi i nekoliko dobronamjernih sugestija:
Naime, u proteklom periodu primjetili smo i negativnu pojavu da se neki nečlanovi, koji se drznu da podnesu konkursnu aplikaciju, služe i elementima lažnog predstavljanja, tačnije rečeno isti slažu da su naši članovi, a uočeno je i osujećeno čak i nekoliko pokušaja posluge tuđim članskim kartama.
Obzirom da na članskim kartama nema fotografija, dodatne provjere neminovno povlače i dodatne troškove, koji su i pretežni razlog uvećanog gubitka Agencije.
Isto tako, teško je utvrditi i moguću odgovornost članova, odnosno da li su svoje članske karte u dobroj vjeri izgubili ili su iste namjerno, uz odgovarajuću protunaknadu dali na poslugu navedenim nosiocima ovih, društveno devijantnih i opasnih djela..
Zato predlažem da se, radi eliminacije ovih pojava, ali i olakšavanja rada na zapošljavanju članova, za članove Stranke uvede obaveza nošenja odgovarajuće stranačke uniforme, na kojoj bi bili naznačeni prezime i registarski broj svakog pojedinog člana.
Iz istih razloga predlažem da se razmotri i mogućnost uvođenja stranačkih činova, a prema broju glasova koji pojedinci donose, naprimjer desetar, stotinar, hiljadaš, i tako redom, sve do serdara i vojvoda.
Smatram da bi ovakvim mjerama bili obezbjeđeni kako unutrašnji hijerarhijski odnosi, tako i autoritativnost članova u preostaloj javnosti.
Uz duboko poštovanje, do kraja Vaš,
direktor
Uguz Uvlačarević
29-05-2012 12:16 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
šaban Nije na vezi
Povremen
*

Poruka: 17
Pridružen: Mar 2012
Ugled: 0
Zahvalio se: 1
0 zahvalnica u 0 poruka
Poruka: #77
RE: Kolumne:)
Na nekoliko web portala Zoran Janković objavio je tekstove koji između ostalog govore kako je u praksi nastajala Republika Srpska.Obratite pažnju na riječi kradeni muslimanski automobil, od sedamdesetak pripadnika jedinice ne više od tridesetak išlo nas je na ratišta, ostali su bili lopovi,oni su krali i šakom i kapom.Mene iskreno nasmijala je Jankovićeva žalopojka da su im mangupi je*avali žene dok su njima kosti trunule u memljivim rovovima.

Evo Jankovićevog teksta:


„A sada, sada, sada, sada ću se ugristi za jezik i nastaviti dalje da pričam pretposljednju započetu misao. Posljednju ću prećutati. Dakle dalje: status "boraca prve kategorije" (i pripadajuće prinadležnosti) u Rogatici imaju majke visokih policijski službenika, žene tadašnjih funkcionera SDS-a, kotlokrpe koje su, navodno, prale vojničke kazane i gotovile hranu, a u stvari, naveče, odlazile kući sa kravljim plećkama i butovima mesa na leđima, dok smo mi na linijama "tukli" kravlja vimena u (pre)rijetkoj riži; kao da je krava od svih dijelova tijela imala samo vime i trbušinu! ? "Borci prve kategorije" su i ratni profiteri. Kao i dr-kadžije koji su rat presmrdili u kriznom štabu, ufitiljeni u nove uniforme, "mlatili" konzerviranu šunku i kompote i je*avali nam žene dok su nama kosti trunule u memljivim rovovima. "Borci prve kategorije" su i tjelohranitelji ovih faca, napirlitani foleri i pozeri koji su paradirali u novim i opeglanim uniformama, sa sve "rejbankama" na nosu bauljali i po najoblačnijem danu (šta li će im taj mrak na očima! ? ), nakićeni najnovijim "motorolama" sa eksternim mikrofonima ("Ide lola, viri "motorola"" pjevalo se), naoružani arsenalom dovoljnim za jedan ojačani vod: nitrogicerinkama, pumparicama, tompsonima bez kundaka, koltovima" Što reče jedan moj kuražan saborac jednome od njih:
• "Komšo, imam onu jednu lijepu, malu "bošovu" brusilicu, još i nju da zakačiš, dobro bi ti stajala, baš bi dopunio arsenal"!

U mojoj jedinici odlikovan je načelnik stanice. I on je borac prve kategorije. Ne znam kojim ordenom jer je to urađeno "šumovlakom", iza naših leđa. I, uopšte, i ne razumijem se u ovo naše ordenje, ni ja ni ovi oko mene što su bili. Jer kakvo je to ordenje koje dobiju, listom, svi poslanici u Skupštini i druge političke jajare, a borci na liniji jok! Inače i trebalo je načelnika stanice odlikovati, bio je izložen velikoj opasnosti da mu se prevrne (kradeni, muslimanski) automobil dok se velikom brzinom udaljavao prema Srbiji. I to svaki put kad bi se pripremala akcija. Njegov (hitni) odlazak za Srbiju uvijek nam je bio znak da ćemo uskoro nagrabusiti. Da, da, mogla ga je probosti i kradena muslimanska krava, bile su strašno unezvijerene tih dana, nepomuženih vimena i izbezumljene pucnjavom.

Od sedamdesetak pripadnika jedinice ne više od tridesetak išlo nas je na ratišta, ostali su bili lopovi, paraderi, puleni, rođaci i načelnikova raja. Oni su krali i šakom i kapom dok smo mi ma znate Vi sve rečeno. Možda i bolje i više od mene. Uglavnom eto-zato nisam podnio zahtjev za kategorizaciju; nema tu kategorije u koju bih sebe svrstao. Zajedno sa naprijed opisanima neću. Neću sa njima u isti stroj. Nisam htio onda, neću ni sada. Neću i tačka. Jer ako su oni "borci prve kategorije" ja uopšte nisam borac! Ček, ček, ipak jesam, ima kategorija za mene i slične meni. Kategorija se zove magarac!!!“
30-05-2012 05:27 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #78
RE: Kolumne:)
HOPCUPICA U TRI LICA

Piše: Zoran Janković

Prije neki dan zove me stari drugar. Telefonom, naravno. Više je star nego što mi je drugar. Toliko je star i pametan da ga više respektujem nego što se družimo. Druži se on sa mnom, a ja njega – respektujem.
Zove me, dakle on, da pijemo kafu. U prolazu je kroz Rogaticu pa me se sjetio. Obradovah se pozivu. Iskreno. I odazvah se.
On je magistar našeg jezika; srpskog jezika. Pošto je onaj kojem su upućeni ovi redci sklon omalovažavanju svega tuđeg što nije Miloradu (znaš ti dobro kome Miloradu) milo i drago, uključujući čak i naučna zvanja, ovaj čova magistrirao je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka; u velikoj Jugoslaviji na velikom univerzitetu. Magistrirao je stilistiku srpskog jezika. I afirmisani je književnik. Ima više od deset objavljenih knjiga. Vrlo čitanih. Ne spominjem mu ime, jer mu ne rekoh da će završiti u mojoj kolumni. A već ga godine salijeću pa postaje pomalo i starački namćorast; da mi štagod ne zamjeri. To što je skoro tri desetljeća postajao u naučnom zvanju „mr“ može zahvaliti samo svojoj boemiji. I nedostatku (nezdravih) ambicija. A Boga mi i moralno-političkoj nepodobnosti. Jer nikad nije bio član partije: ni Titine, a još manje Miloradove.
Moje pisanje dopalo mu se još u vremenu kad sam bio mlad novinar. A to nije bilo skoro. Znao me je nazvati i ovako „oreziliti“:
- Mali, što si ono opet vag’o rečenicu? Znam ja da ti znaš zanat, ali čim rečenicu zanatski ukalupiš, ona nije više tvoja; takvu zna napisati svaki novinar; hiljade njih. Ne radi to, kad ti tvoj čika Dule kaže. Šutaj onu tvoju, prvu rečenicu, s noge je na papir degažiraj, ta ti je najljepša. Onih vaganih ima da se kupi na kilo, koliko ti duša ište.
Od tada ja ne pišem ni kilske nit kilave niti zanatske, nego samo svoje rečenice. A čika Dule me redovno čita. I mene i moje tekstove. I hvali. A magistar je stilistike srpskog jezika.

OBRALI SMO GROŽĐE
Ošutam ja, znači, prvu rečenicu iz „paljke“. Onu što Gorana mnogo boli, i što je zove hopčupavica; ne, nego hop cup pica; uff, izvinjavam se na vulgarnosti… kako ono čo’ek reče? Da, sad se sjećam, za moj stil pisanja on reče da je („pre nego što se zacenim od smeha“ – D. Erić) „hopcupica“.
U psihologiji to zovu efekat „kiselo grožđe“. Ne valja grožđe jer je kiselo. U stvari je užasno ukusno, nego ne valja jer je „visoko“ pa ne mogu da ga dohvatim.
Kad smo već kod Gorana i naše prepiske, pita mene Dule:
- Bogati, mali, ko ti je ovaj Goran što vodiš pismenu polemiku sa njim? Ti pismenu, on nepismenu, a obojica pisanu.
- Ma… niko, velim ja, to je jedan neuspio komunističko-novinarski projekat; kako mu je umro Tito živio je u nadi da će se pojaviti novi „i poslije Tita Tito“. Dodik mu je danas najveći sin naših naroda i narodnosti. Pardon, samo našeg naroda. Dok se brije on pjevuši: „Dru-že Do-do mi Ti se ku-ne-mo mi ti se-ku-ne-mo, da sa Tvoga pu-ta ne skre-ne-mo pu-ta ne skre-ne-mo!“
- E, mali, nemoj tako da laprdaš, što dangubiš sa njim? Vidiš da je čo’ek nepismen. Je*o te on, ti pišeš kolumnistički a on komunistički. Nađi sebi nekog ravnog pa se intelektualno gruvajte do zore. Polemika je ozbiljan žanr, ne može to svako pisati. Šta ti ima sa njim da se prepucavaš? Da si izabrao kakvo novinarsko ime pa sa njim da „obaraš ruke“ garantujem da bi ti polemika bila među čitanijim u BiH. Ovako… bacaš bisere pred svinje. Mani se toga. Veli meni moj čika Dule.

OBRALI SMO IRONIJU
Eto, moj Gorane, moj. Opet bijah „biven“ zbog tebe. Nego, stvarno, u koju kategoriju smjestiti ove tvoje pisanije. Ako kolumnista piše kolumne šta piše komunista? Komune!? Šta li?
Prepričava mi jedan zajednički nam poznanik skorašnji razgovor s Tobom. Ovako veli:
- Kaže meni Gogi: „Ma znaš ti mene ja sam ti oduvijek, i u srcu i duši, bio i ostao kom… ovaj, socijaldemokrata!“

OBRALI STE BOSTAN
To je onaj isti Goran što meni dade časnu pionirsku riječ da će postati najpoznatiji uzgajivač ironije u Republici. Pardon, ne najpoznatiji, drugi najpoznatiji. Prvi najpoznatiji uzgajivač ironije je (valjda) Mile Laktašenko. Oh pardon, lapsus calami, ne ironije nego aronije.
Hoće njih ove plantaže u posljednje vrijeme, kako su na vlasti. I krediti. Nepovratni. I poljoprivreda. Eno i Čolovići na Glasincu godinama siju svašta a žanju samo podsticaje. I subvencije.
A na kraju će obrati bostan. Kad-tad. Iako ga ni sijali nisu.
03-06-2012 01:03 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Zoran Janković Nije na vezi
Kolumnista

Poruka: 532
Pridružen: Jul 2011
Ugled: 7
Zahvalio se: 6
57 zahvalnica u 52 poruka
Poruka: #79
RE: Kolumne:)
PRILAŽEM DOKAZ DA SAM (JOŠ UVIJEK) ŽIV

Piše: Zoran Janković

Ovih dana iz redova SNSD-a napadnut sam: zato što sam živ, zbog toga što pišem; posebno zato što pišem to što pišem, a istinu pišem; posebno zato što ne pišem hvalospjeve vlastima, kao što oni pišu; rečeno je da sam, zato, psihički bolesnik i budala, da širim smrad Rogaticom; vlasti kažu da lažem da sam novinar i da uopšte i ne znam da pišem; kažu da lažem da sam učestvovao u ratu, da lažem da sam ranjavan… da lažem sve što kažem.
Ovim tekstom želim, jedino, da dokažem da sam (još uvijek) živ! I, naravno, da još uvijek pišem.

Nije problem, navikao sam ja već u Rogatici na tu užasnu političku diskriminaciju; na pogrom, progon i stradanije. Posebno u vrijeme ovog totalitarnog režima Milorada Dodika. Čiji je krah, ako Bog da a narod do pameti dođe, na pomolu.

Tako, naprimer, posljednjih godina morao sam da policiji dokazujem da sam radio na RTRS-u i „Radio Rogatici“. Tužilo me je da sam dostavio opštini falsifikovanu dokumentaciju o radnom iskustvu. Krivična prijava pala, ej nije to šala! Prekršajna se pokreće protiv lopovske „buranije“, za nju se plaća kazn(ic)a, a krivična je za one prave kriminalce. Prevejane. Za to se u zatvor ide. Mene je svrstalo u ovaj drugi rang. Nabilježilo me je za „prdekanu“!

Otišao, po pozivu. Da dam izjavu. U policiju. Izjavio, otprilike, ovo (kažem – otprilike – jer ko se još može sjetiti, doslovce, šta je rekao prije godinu-dvije):

„Zbog toga što govorim istinu, što ne volim stranku na vlasti, što Milorada Dodika smatram diktatorom koji uništava svoj narod… ja sam u ovoj državi progonjen, i šikaniran na svaki mogući način…“

Prekinulo me i reklo mi da to ne može tako, da me niko za to nije pitao. Ja odgovorio da ako misle da potpišem izjavu u njoj mora doslovce da stoji to što govorim.

Dozvolilo mi. Napričao ja sve što mi bilo na srcu. Začinio. Dopalo me da pričam a da mene vlast sluša; dodijalo mi obrnuto. Potpisao. Šta je bilo sa tim dalje, ne znam. Ko čitao, ko ne čitao, ko se obrisao, ko ne obrisao… Time.

Uglavnom, mene nije zatvorilo. A i kako će kad sam na oba ova medija radio oko šest godina. Nisam radio u nekoj privatnoj firmi, nego u javnim medijima. Na jednom bio urednik, na drugom glavni i odgovorni urednik. Pratio sjednice NS RS, sjednice Vlade RS, uređivao informativnu emisiju na javnom servisu RTRS, izvještavao za centralni tv dnevnik…

Zamislite samo maloumnost ljudi koji su me optužili da sam sve to – slagao!?

OPET MI PRIJETILO „PRDEKANOM“

Ponovo me zvalo. U policiju. Drugi put. Opet – krivična prijava. Opet prijetnja zatvorom! Ko da je zatvor časa vode.

Otišao ja po pozivu (a šta sam drugo mogao). Pitalo me za neku potvrdu koju sam dao S.B. da radi na „radiju 303“, a ona (kao) ne radi. Da, bio sam direktor i glavni i odgovorni urednik tog privatnog radija; podigao ga iz pepela na noge, napravio model samoodrživog finansiranja, koncepciju programa, dobio dozvolu za emitovanje od RAK-a… ali ne pišem ovaj tekst da bih se hvalio.

Iako su svi zlonamjernici iz presite vlasti to već pomisli. Kod mene ti je: pišem dakle postojim. Kad ne budem više pisao znajte da mi je situacija ko na Ljubinom grobu.

Elem, gdje sam ono stao? Da, ispričao ja policiji da sam dao tu potvrdu; da lice radi na „radiju 303“. I danas da radi. I ne samo da radi nego vodi taj medij. Dodao bih: uspješno vodi u ovim teškim vremenima za medije.

Ni tad me nije zatvorilo. Pustilo me kući. Razočaralo se zbog toga.

Tu moju izjavu, opet, ko čitao ko ne čitao… i sve ostalo, kao i ranije.

I ovo vam moram ispripovijedati. Pa ću doći i do onoga zbog čega sam započeo.
Prilikom jednog od tih saslušanja u policiji (da li moram spominjati da nikad ranije nisam sa policijom imao posla u životu? Osim onda kad sam nosio policijsku uniformu ratovavši u njoj!) tu se zadesi i moj kolega; kolega po fakultetu. A i poznajemo se. Nismo u lošim odnosima. Može se reći čak i da smo u dobrim odnosima. Da on nije u SNSD-u, a ja da nisam u p.m., možda bi bili i u odličnim odnosima.

On je u ratu bio – dezerter. Imali smo naređenje da ga uhapsimo čim ga vidimo. Sad je on šef krim-službe a ja sam optuženi za krupni kriminal; najkrupniji za – falsifikovanje. Da li mi je on uzimao izjavu ili neko drugi, ne sjećam se. Samo sam, u jednom ranijem tekstu, valjda, napisao da je to bio on, pa mi on grdno zamjerio. Naljutio se na mene. A on je u SNSD-u! I vlast je! I policija je! I šef je! pa je zato zajebano zamjeriti mu se.

Kad smo sjeli pa popričali ja ga pitao: „Čekaj, bolan, ko tu treba da se stidi: ti koji jesi bio dezerter ili ja koji sam to napisao“. Nije mi decidirano odgovorio.

Uglavnom, nismo više dobri kao što smo bili. Vidim da se sad „kiselo“ sa mnom pozdravlja. Preko „one stvari“, rekli bi nekulturni.

Mogu misliti kako će mi zamjeriti poslije ovog teksta? Možda će me opet zvati, opet podizati krivičnu prijavu, opet uzimati izjave… Možda, konačno, i nađu načina da me smjeste u tu njihovu „prdekanu“. Makar da me pod ključem zadrže do tog famoznog oktobra, dok ne prođu izbori.

Neka, polako, proći će i njihova vlast! Pa ćemo se onda u oči pogledati. Kom’ opanci kom’ obojci. Samo se bojim da će me i ta naredna vlast progoniti. Zašto? Otkud znam, ne znam ni zašto me ova progoni! Ma šalim se, znam:

„Gotov je, otpor, zatvoreno zbog krađe“ kličem ja. Pa neka ’apse!


SREĆOM U GLAVU

Eto, dođosmo i do ranjavanja. U policijskoj uniformi. Za koje kažu da sam (i to) izmislio.

Bio je sami početak rata. Devedeset posto ovih na vlasti što su još su ispijali kafe sa pripadnicima protivničke strane. Po noći su stražarili oko kuća a po danu se srdačno pozdravljali pitajući ih: „Komšo, kako bašta? Biće dobar luk ove godine, nakislo, jelde?“ A kad bi ovi prošli te „dobre komšije“ napadale su na nas, pripadnike rezervnog sastava policije, riječima: „Puuu, glupi rezervi policajci, a što ne preroviste ustašu, sigurno je u gaćana imao skriven pištolj!“

Ja izbjegao iz Sarajeva. Jedva živu glavu izvukao. Pridružio se policiji. Kao legalista došao u jedinicu u koju sam i mobilisan bio; još u septembru 1991. godine.

Dobili smo naređenje da iz kruga „Sjemeća“ izvučemo neke debele limove, kojima su oblagana vozila, da bi se improvizovali oklopnjaci. Brzo smo upali u krug, kroz otvorenu kapiju, ko Hogari. Ničija zona. Navalili na one limove. Oni teški ko… ko vlast Milorada Dodika što mi je teška danas. Prpa, tek rat počeo; radi stražnjica ko ona morska životinja što se rimuje za pežorativnim nazivom zadnjice. Ne puca niko, ni oni ni mi. Ja malo nosio pa se umorio. Onda ih „pokrivao“ a oni nosili. Limovi duži od kamiona, ne može da se zatvori zadnja stranica. Kad kamion krenu potrčah za njim. Htio sam ih propratiti kroz kapiju pa naskočiti na zadnji dio. Valjda vidio u nekom filmu da tako rade. Sustigoh kamion i naskočih.

Planu pucanj. Ko grom iz vedra neba. Nešto vrelo oprži me iznad desnog oka. Topla tekućina zali mi oči. Obnevidjeh u trenu. Još ne znadoh šta me snađe. Kamion nagasa a ja se prihvatih rukom za onaj jedan lim. Neko nekoga psuje zbog nečeg. „Slijep sam, pogodilo me u oči“ prostruja mi užasna misao kroz glavu. Obrisah krv… providjeh. Dobro je!

Brzo smo bili na našoj teritoriji. Po meni se baci jedan saborac i poče kukati „Kuku mene, brate, ubih li te“! „Nisi ako me sad ne udaviš“ našalih se. Kamion stade. Pipaju me oni; pipam se ja. Od nogu do glave. Nema nigdje ništa osim što krv šiklja iznad desnog oka. I rupica. Iznad tog oka.

Odvedoše me u stacionar. Dežurni doktor, (ne sjećam se ko je bio) pročeprka po rani, nađe komad puščanog zrna i izvadi ga. Zaustavi krvarenje i zalijepi ranu. Vratiše me pravo u jedinicu jer je rana bila površinska. Glava je dobro prokrvljena pa svaka povreda izgleda strašno!

Objasniše mi da me je ranio saborac. Nehotično. Onaj što je skakao po meni i kukao. Moj drug C. I danas mi je drug. Čovjek sa otkočenom puškom naskakao na kamion u hodu; jednom rukom hvatao se za stranicu, a druga se po automatizmu zgrčila na obarači. Opalilo. Mene ranilo. Srećom u glavu. Svakome se to moglo desiti.

Zamislite samo koliko ljudi moraju biti bezobrazni pa da i pomisle da sam sve ovo izmislio!? Samo ne bi li me napravili lažovom, pa da mi čitaoci ne vjeruju kad pišem o lopovlucima vlasti!

A svi borci iz grupe (hvala Milosnome Bogu) i danas su živi. I živi i zdravi. Uključujući i C. Eno ga unucima, pred kućom, napravio pravi, mali, privatni park. I meni daje pelcere ruža.

PONOVO (SREĆOM) U GLAVU

Prva godina rata. Sredina ljeta. Držali smo samo jednu četvrtinu Rogatice. Položaj nam je bio u stambenoj zgradi. U stanu. Na stanu francuski prozor. Navukli smo roletne da nas neprijateljski vojnici ne vide. Ipak smo ostavili nekih tridesetak centimetara kroz koje je osmatrao stražar.

Tih dana očekivao sam da mi radio-amateri jave da sam postao otac. Po prvi put. Zbog tog iščekivanja bio sam strašno nervozan.

Ne znam oko čega smo petljali D. i ja. Ne sjećam se više. Znam samo da smo nešto zajednički prčkali. Valjda oko nekog oružja. Sjećam se da smo se sagnuli skupa i da su nam glave bile tik jedna pored druge. Samo što smo odmakli glave kojih par centimetara lice mi zasu nešto toplo. Već sam poznavao taj osjećaj. Ranjen sam. Opet iznad desnog oka. Opet oči pune krvi. Samo ovaj put odmah osjetih i bol. Prilično oštru. Obrisah krv. D. se previjao od bola i držao za ruku. Saborci nam pritekoše u pomoć. Staviše nam prve zavoje i prevezoše nas u stacionar.

Put je zaobilazio dio grada pod kontrolom neprijateljske vojske, vodio livadama i seoskim sokacima, pa putovanje prilično potraja.

Dežurni doktor u improvizovanom stacionari bio je dr Šaco. Procijeni doktor da je bespredmetno da se satima vozimo makadamom do bolnice u Podromaniji; da su nam rane površinske i da ih on može zbrinuti.

Poleže me. Jedna medicinska sestra glavu mi uze u krilo. Doktor je, bez anestezije, čeprkao po rani. Vadio je gelere. Nekoliko ih izvadi. Pregleda mi i ostatak desne strane tijela. I tu nađe par gelerčića. Zaključi da se radi o rasprsnutom zrnu ali i komadićima običnog željeza, pa mu ne bi jasno čime smo to ranjeni.

Kad završi sa mnom doktor preuze D. On je primio više gelera od mene, pa i vađenje duže potraja. Ruka, rame i dio plećke bili su „išarani“. Doktor zaključi da je saborac primio gelere koji bi meni unakazili lice.

Dok nas je previjao odjekivala je pucnjava iz dijela grada gdje je naša jedinica držala liniju. Riješismo samo da se javimo kući, pa da se odmah vratimo na položaj. Ko zna kakvo je stanje. Dezinformacije tih danas kružile su istom brzinom kao i meci. Bolje da nas vide ukućani nego da im neko prepriča. Za moj flaster na čelu riješismo da kažemo kako me je udarila naša čaura od brovinga.

Moji su bili u vikendici u Pješevici. Čuše auto pa izađoše. Majka mi se obradova. Vidje zalijepljeno čelo pa joj sjena pređe licem. Ja odmah počeh da objašnjavam kako me je udarila naša čaura. Mati mi priđe, poljubi me, jednom rukom zagrli, a drugu mi stavi na grudi. Tom rukom na grudima, na mjestu gdje je trebalo biti dugme na košulji, nađe zaboden poveliki komad košuljice zrna. Kao da ga je ona tu ostavila. I prije nego što stigoh da reagujem razdrlji mi košulju… ukaza se tufer na ramenu, tufer na grudima, na ruci… ona poče kukati. Ocu grunuše suze, baci se po meni i poče me ljubiti. A nije me poljubio još od kako mi je ženidbu čestitao.

Čim se završiše dirljive scene sa porodicama vratismo se na položaj. Linija poluaktivna; pripucava se ali se snage ne pomjeraju. Obiđosmo mjesto gdje smo pogođeni. Metak prošao kroz staklo i pogodio tačno ondje gdje su se naše glave nalazile sekundu ranije. Pogodio je cijev od radijatora, baš između naših glava. Cijev prsla ko ledenica. Nas zasuli dijelovi pokidane cijevi i zrna. Jedan pucanj. Snajper. Upratio nam kretanje kroz dio francuskog prozora nepokriven roletnom. Da je roletna bila samo kojih desetak centimetara više podignuta zbog blizine linija vidio bi nam čak i izraze lica. Teže bi bilo promašiti nego pogoditi.

I danas nosim taj geler u glavi. Učaurio se i doktori kažu da nema potrebe da se dira. Dvije rupice iznad desnog oka, udaljene ne više od jednog centimetra, nije moguće nevidjeti na mome čelu.

KONAC DJELO KRASI

Eto, tako sam neranjen, dok sam neratovao, onda kad mi dr Šaco nije vadio geler iz glave u improvizovanom nestacionaru na neotpadu na neLužnici.

Ova priča ne bi bila potpuna, a ja ne bih bio ja, kad bih propustio da kažem i da je onaj policajac sa početka priče, onaj SNSD-ovac što bi me volio vidjeti u „prdekani“, bio dezerter dok sam ja ranjavan u policijskoj uniformi. A da je on danas šef u toj istoj policiji za čije stvaranje sam ja krv prolio. Dok za mene, uprkos skraćenicama i ispred i iza imena, u Republici Srpskoj nema nikakvog posla; da preživljavam baveći se poljoprivredom.

Da je aktuelni SNSD-ov načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić, u vrijeme kad su se dešavali ispripovijedani događaji, bio zadužen da besprijekorno funkcionišu peći jedne sarajevske firme kojom je rukovodio, a čiji je glavni zadatak bio da peče hljeb Armiji BiH. I da je to radio punih šesnaest mjeseci rata.

Da je kandidat SNSD-a za novog načelnika Rogatice, Milorada Jagodića, apstinirao od rata zbog “herojske“ bolesti – hemoroida. Ali da ga „strašna bolest“ nije spriječila da, u toku rata, zasjede u fotelju direktora „Agrokombinata“; da firmu proda sebi i svojim najbližim, a onda da pređe u šumsko gazdinstvo „Sjemeć“. I da postane jedan od najbogatijih Rogatičana. I to mu malo nego hoće da upravlja cijelom Rogaticom. Gladne oči niko nahraniti ne može.

Da je dr. Šaco, Slobodan Planinčić, danas predsjednik OO SNSD-a u Rogatici, i da ove optužbe da sam psihički bolesnik, budala, lažov i smrdljivac, nikako nisu mogle proći a da on ne zna za njih. I da mora da zna da ću uzvratiti. Makar tako što ću napisati kako su se i čime on i kolega mu sagoreli one ratne godine. Kad je zvanična informacija bila da se pekli kafu na špirit pa je špirit planuo. A moga bih pisati i o tome ko mu je pomogao u izgradnji kuće.

Da li je u Republici Srpskoj, i u Rogatici u njoj 2012. godine, nemoguće pisati istinu a da ti se ta istina ne obije o glavu? Razbivši je. Žešče nego oni geleri u ratu!

P.S. Za one koji vjeruju ali vole i da provjere evo linka do mjesta na kome kažu da sam psihijatrijski slučaj, budala i lažov samo zato što pišem istinu: http://podrinje.in.rs/forum/showthread.php?tid=3540
(Zadnja izmena: 11-06-2012 12:37 AM od Zoran Janković.)
11-06-2012 12:37 AM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
Težak čo'ek Nije na vezi
Moderator
*****

Poruka: 73
Pridružen: Aug 2011
Ugled: 4
Zahvalio se: 0
1 zahvalnica u 1 poruka
Poruka: #80
RE: Kolumne:)
Zdravo ljudi, nije me bilo dugo dugo ali moram priznati da ste mi svi nedostajali Smile

Odlučih da objavim jedan od posljednjih tekstova Borisa Dežulovića, ali moram reći da je ovo jedan od najboljih njegovih tekstova koje sam pročitao.

Prilog za historiju beščašća: Intelektualci protiv Split Pridea
Razmišljanja običnih homofobnih gnjida

Pitanje za gnjide glasi: koliko bi točno policajaca bilo povučeno iz potrage za Antonijom Bilić da splitska katolička inteligencija, desničarska stoka i skinbrainsi nisu mjesecima, tjednima i danima prije Pridea gradili u Splitu atmosferu straha i linča, prisilivši MUP na mobilizaciju?


Zaista, kolika točno ljudska gnjida moraš biti, i koliko ti pogani jezik mora biti zao da preko njega prevališ kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi“? Koliko ti točno tust i hladan mrak u glavi mora biti, koliko ti čovječjeg u ljušturi gnjide još uopće može ostati da bi nestalu mladu djevojku proglasio žrtvom mirnog prosvjeda za prava jedne manjine?

Za povijest hrvatskog gnjidoslovlja valja zapamtiti njihova ljudska imena: Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja.

Predstavljaju se kao splitski intelektualci, sastaju na štekatu kafića na Žnjanu i otamo, postrojeni pred velikom Antonijinom fotografijom, pozivaju vlasti da zabrane ovogodišnji splitsku Paradu ponosa, javno poručujući – ponovimo još jednom, za one s manjkom povjerenja u vlastite uši – kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi“. Nakon čega razumnom čovjeku – jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za gnjide - preostaje samo živa nada da postoji barem Bog u kojega vjeruju i u čije ime mrze.

U međuvremenu, utvrdimo još jednom činjenice, najveće prirodne neprijatelje hrvatske inteligencije: u srijedu 11. svibnja 2011. godine, punih mjesec dana pred prvu Paradu u Splitu, sudionici tribine o Prideu u Europskom domu obaviješteni su da je u dvoranu podmetnuta bomba. U sljedećih nekoliko tjedana cijeli je grad išaran grafitima s precizno naznačenim datumom, satom i mjestom održavanja, te nedvosmislenim prijetnjama smrću sudionicima. U ponedjeljak 6. lipnja Mladež HČSP-a poziva policiju da zabrani predstojeći Gay Pride, jer „imaju pouzdane dojave da se za taj dan u gradu pripremaju veliki neredi“: “Jedini krivci za sve nerede i štetu bit će oni koji su dopustili, a time i podržali održavanje te sramotne parade perverzije i nemorala“, prijete mladi pravaši u pismu ministru unutrašnjih poslova Tomislavu Karamarku. U utorak 7. lipnja splitska Policijska uprava subotnji Pride označava „događajem visokog rizika“ i najavljuju „jake mjere sigurnosti“.


Opasnost po poštenu hrvatsku obitelj: Dugine boje seju strah
Photo: Stock
Sutradan, u srijedu 8. lipnja, obitelj prijavljuje nestanak sedamnaestogodišnje Antonije Bilić iz Kričaka, a don Andro Ursić u splitskom Nadbiskupskom sjemeništu predstavlja knjigu “Gay parade - manifestacija izopačene seksualnosti“. U četvrtak 9. lipnja policija uz pomoć svjedoka pravi fotorobot vozača koji je Antoniju primio u kamion, a HČSP uz nove prijetnje za subotu u 13.30 sati najavljuje kontramiting. U petak 10. lipnja Antonijine sestre po gradu lijepe plakate s njenom fotografijom, a desničari transparente s porukom „Splite, zaustavi paradu! Svi u Marmontovu! Svim sredstvima!“.

Desničarska stoka

Konačno, u subotu 11. lipnja 2011. poslijepodne – usprkos „zaštiti“ pet stotina Karamarkovih policajaca - prvi Gay Pride u Splitu prekinut je divljačkim napadom „svim sredstvima“. Istog dana, nakon informacije da je signal mobitela Antonije Bilić zabilježen oko Modruša kraj Josipdola, policija započinje pretraživanje tog područja.

Pitanje za gnjide glasi: zbog čega je točno splitska policija prošlogodišnji Gay Pride označila „događajem visokog rizika“, najavila „jake mjere sigurnosti“ i usred potrage za Antonijom Bilić dovela na Rivu pet stotina policajaca? Zbog nekoliko posve bezopasnih homoseksualaca, lezbijki i njihovih prijatelja, što su naumili prošetati Marmontovom i Rivom mašući šarenim zastavama? Ili zbog zapjenjenih primata što su mjesecima, tjednima i danima prije Pridea najavljivali obračun s pederima „svim sredstvima“?

Pitanje za gnjide glasi: koliko bi točno policajaca bilo povučeno iz potrage za Antonijom Bilić da splitska katolička inteligencija, desničarska stoka i skinbrainsi nisu mjesecima, tjednima i danima prije Pridea gradili u Splitu atmosferu straha i linča, prisilivši MUP na mobilizaciju?

Pitanje za gnjide glasi: koliko je točno u četrdeset pet godina svjetskog LBGT pokreta trebalo policajaca da neistomišljenike s druge strane kordona zaštiti od sudionika gay-parada? I koliko je točno stotina policajaca više trebalo da pripadnike LBGT pokreta od njihovih neistomišljenika štiti samo jedno poslijepodne u Splitu? Koliko ih je, najzad, točno policija još trebala povući iz potrage za Antonijom da ih zaista i zaštiti?




Photo: http://www.tportal.hr
Pitanje za gnjide glasi: čija su točno izravna, a čija neizravna žrtva bili svi oni građani krvavih glava na Hitnoj pomoći 11. lipnja 2011. godine? I koliko bi točno mrtvih, a koliko teško ranjenih toga dana bilo na splitskim ulicama, da je MUP i onih pet stotina policajaca povukao s Rive i poslao u pretragu Modruša? Koliko bi točno velikih fotografija splitski intelektualci danas morali postaviti na štekat svog kafića na Žnjanu?

Pitanje za gnjide glasi: koliko točno tust i hladan mora biti mrak u glavi da nakon svega uopće pomisli kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage zbog osiguravanja parade na Rivi“? I kolika točno ljudska gnjida moraš biti da to javno izgovoriš?

Katolički talibani

Postoji li zaista Bog u kojega vjeruju splitske intelektualne gnjide iz žnjanskog kafića, onda se od danas pa do kraja života imaju kome moliti da onih pet stotina policajaca - da su umjesto na splitskoj Rivi bili u Modrušu kraj Josipdola – ionako ne bi ništa promijenili u potrazi za Antonijom Bilić. Ako je, naime, tih pet stotina policajaca sa splitske Rive zaista moglo pomoći nestaloj djevojci, ako je postojala najmanja šansa da ijedan od njih 11. lipnja 2011. u Modrušu kraj Josipdola pronađe živu Antoniju Bilić, onda su „neizravno odgovorni“ za njenu sudbinu te subote zaista bili na splitskoj Rivi. Samo što to nisu sudionici Pridea, već oni s druge strane policijskog kordona, oni dakle zbog kojih je tih pet stotina policajaca umjesto u Modrušu bilo u Splitu: ulični šovinisti i homofobi na čelu sa svojim guruima, svećenicima, katoličkim talibanima i intelektualcima iz žnjanskog kafića.

Stoga se pomolite, gospodo intelektualci. Molite se Bogu u kojega vjerujete i u čije ime mrzite. Molite Mu se – ako ćete mene poslušati - da ne postoji.

Gnjide.

ŽIVJELI !

"You can become blind by seeing each day as a similar one. Each day is a different one, each day brings a miracle of its own. It's just a matter of paying attention to this miracle. "
11-06-2012 10:47 PM
Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru unknown unknown
U ime clanova Foruma Podrinje, zelimo Vam dobrodoslicu.
Usput, posetite Download sekciju i sekciju Izvorne Muzike. Za svaki predlog ili primedbu, posetite Predlozi-zalbe-pohvale.
visegradlive
MJESTO ZA REKLAMU
Odgovori 


Skoči na Forum:


Kontakt | Web Sajt | Povratak na Vrh | Povratak na Sadržaj | Lite (Arhivski) Oblik | RSS